UZ JUTARNJU KAHVU

ZASTAJANJE

Kad bih  čitavim životom razmišljao duboko i intenzivno kako to činim ovog trenutka, život bi mi duže trajao. Bilo bi me više u trenucima  koji se inače izgube u disanju i isključenost od stvarnosti.

Ovako, navika šta li, ko kakva klupica kraj puta postavljena, svako nekoliko mjeseci, svrati me da predahnem, zaboravim trenutnu misao, trenutni komad puta i podsjetim se na njegov početak, tok i ono što mislim da me čeka.

Češkam se kažiprstom desne ruke iza uha, nekim  mehanizmom u glavi  pokušavam odagnati bol koja se muklo javi kad pokušam da se usredsrijedim na ono što želim da promislim. Ta bol je čudna. Skoro fizička, kao da negdje u dubini mojih moždanih vijuga postoji materijal  koji je vrijeme prošlo nanijelo na komadiće onog o čemu bih da razmišljam.

Kakav li je ovaj čovjek?

Ko prazna bara u koju život svoj nanos nosi, pa si onakav kakav ti je nanos.

I gdje su oni što svrhu znaju ovome?

Gdje su kad čovjeku zatrebaju da jedan OBIČAN dan ne prepusti običnosti?

Kad poželi da sortira svoju prijašnjost, da shvati na što kalemi ovo sad što prolazi i sutra što će doći. Znam, negdje iz ovog muklog bola što nastaje kad glava nenavikla na naprezanja poželi ipak  da zaposli svoje mehanizme javlja se znanje da sam i sam od onih što vjeruju da sve ima svrhu, pa i ja i ovo moje danas, samo, nekako poput izgubljene stvari za koju znamo da je tu negdje ali ne možemo da je vidimo, tumaram sam po sebi. I ovaj bijeli papir što se naoko tako slučajno našao pod mojom rukom i ovo pero što je pustilo trag po njemu kao da su se zabili u nanosu mom životnom pa je on sad ko kakva lava na tu rupicu, perom probušenu, pokuljao iz njemu znanih odžaka moje svijesti te ni ja, ni papir, ni olovka, više ne možemo da ga zaustavimo a kamoli da mu smisao  damo. Hiljadu mene iz mene kulja. Dani se iz sjećanja pojavljuju bez redoslijeda poznata, bez veze izvjesne, vidljivo svjedočeći da nisam vodio računa kako ih živim niti kakve ih u sjećanju ostavljam. Tek s vremena na vrijeme, izađe ponešto shvatljivo, jasno, sređeno, uobličeno u meni poznatu formu s jasnim pečatom odgovora zbog čega i kako. No, bora na čelu mnogo, sjedih na glavi još više a jasnih dana u sjećanju malo.

I šta je tu sad moj život. Oni dani što znam kako se probudih u njima, zašto oči otvorih i zašto miran legoh s noćima njihovim, ili  rojevi sedmica, krda mjeseci što osim da  ih se sjećam jer su moji ništa o njima ne znam. Ni zašto, ni kako, ni ko na kraju krajeva?

Ne znam. Meškoljim se na ovoj klupi vremena, na putu staze životne mi i sagledavam. Ni traga od asfalta, cvijeća i zelenila. Ohrdan je ovaj moj put. Više kozija staza kojom u skokovima idem. I neravna, upućena ka gore, pa život u ovoj sada fazi i nije putovanje, nego penjanje. Ka čemu? Ko to zna osim Boga!? Možda prema nekoj uzvisini gdje će se staza života nastaviti u nekom novom izgledu ili možda ka samoj smrti kad ću u Berzehu čekat Dan sudnji, Čas strašni kad ću vidjeti  i svrhu i značaj svih ovih minulih dana kojima evo sad, najvjerojatnije bez uspjeha, pokušavam odvagati bitnost.

Možda me zato i boli u glavi kad pokušavam misliti. Nije li Dan sudnji Čas strašni upravo zbog tog što će čovjek otvoriti sve ove neobjašnjive nam moždane ćelije. Ako boli od nekoliko kojim se borim da još jesam kako li će boljeti i strašno biti kad se sve aktiviraju, kad svaki ja i svaki ti iz svakog dana  životnog našeg u jednom trenu postanemo jedno. Kad se stope ja koji razmišljam sad i ja koji to nisam pošteno činio već nekoliko sedmica.

Možda u nekim religijama zbog toga postoji ispovijedanje. Da ljude ne bi boljela glava kao mene danas.  Kako bi bilo lijepo istresti iz sebe svu ovu skorjelost nakupljene potrebe nekom u uši i, kako bi bilo lijepo i nepošteno ma koliko slušaoca ne bilo briga za sve to. Jer hajao ne hajao moja mu se priča  kroz uši njegove u vrtlog svijesti njegove ulijeva i kad li tad li zagorčat će mu bar tren života, a koliko poznajem sebe i priču svoju životnu, ne bude li i od mene gori saslušat je do kraja neće.

No ja ću ipak reći kako mislim da sam , a i dobra većina oko mene, oboljela od manjka vjere u sebe.  Valjda se drugima više čudim nego sebi jer za svoja opravdanja znam a njihova  ne tražim. Pade mi na um kako je Mehmed Fatih na čelu vojske zauzeo Istanbul kada je imao samo 23 godine. Pade mi na um da je Usame bin Zejd pred samu smrt plemenitog poslanika Muhammeda a.s. vodio veliku muslimansku vojsku u borbu, imao je samo 17 godina.

Pade mi na um kako moj komšija prekjučer uz kahvu govoreći o svom 22 godišnjem sinu reče: Šta ćeš, dijete je on još, ni školu nije završio.

Dijete.

Kakvo dijete.

Dokle ćemo mi sebe pravdati time da smo dijete.

Dijete nisi ha istom možeš postati otac.

Uhvatila nas je taština. Taština vremena i taština duha. Dokonost u vremenu i praznina u dušu je sve veća i veća. Stariji se vrte u krugu već preuzetih dužnosti i obaveza, omladina čeka da su u taj krug uvali ili da neko iz tog kruga nešto , kao, za nju pokrene.

Koliko je samo komisija, mistarstava udruženja u ovoj zemlji osnovano.

Mi za sve imamo udruženje. Pođe li ti ikakva ideja na um  i odlučiš li se konačno povjerovati da je može sprovesti, da u tebi ima snage i potencijala, dakle, očovječiš li se u pravom smislu te riječi,  neko će te počet saplićat odmah iza idućeg ćoška, rečenicom: E ne može to tako, ima udruženje za to, ima komisija za to.

Ovih dana neke od naših konjičkih džamija imale su nesreću da potpanu pod nacionalne spomenike.

To je zbilja nesreća. Do sad smo kad treba nešto na toj džamiji popraviti djelovali brzo, sad, situacija prva: Džamija kisne. Situacija druga neko treba napisat dopis Komisiji za održavanje nacionalnih spomenika. Situacija treća: Pismo neko treba pročitat, pa onda da ne dužim dok se sastane ta komisija pa dok donese odluku pa dok se nađu sredstva pa dok se sredstva doznače, helemnejse. Prokisne li i struhnut će.

U normalnim okolnostima naravno ovo nije nesreća, ali naša država i neke njene institucije izgledaju kao malodobna majka i trebala bi se počet ponašat u skladu sa stanjem. Da ne uzima obaveze koje ne može ispuniti. Neki objekti jednostavno nisu stećci koji mogu da čekaju, nisu  Počiteljske kule, to su objekti o kojima treba svaki dan brinuti da bi bili funkcionalni.

I sad bi da tekst ima ikakve veze trebalo da se zapitam šta bi jedan sultan Fatih uradio u ovakvoj situaciji.

Iskreno ne znam, ali ne bi mogao učiniti ono što je činio da nije imao vjere u sebe, vjere u moć promjene i u vlastitu snagu.

Ne učinimo li te sitne pomake u razmišljanju zalutat ćemo totalno jer ovako od misaonih bića postajemo nakvi zombiji koji samo ponavljaju pokrete prijašnjih ministara kako bi smo na taj "folklorni" način  hranili nadu da ćemo jednom i mi to biti.

Ja ne želim bježati od sebe. Čovjek sam. Imam potrebu da se ispričam, sam sa sobom a sa onima oko mene. Imam potrebu  da budem iskren i imam pravo da od sugovornika to isto tražim.  Imam , hvala Bogu, i snage da da se ne libim nekih normalnih ljudskih postupaka samo zato što u sadašnjem društvu poneke normlane stvari djeluju kao zatsranjenje.

Imam želju da kuću pravim deset godina , dvadeset, koliko je pravio i moj otac, da namještaj u njoj  nabavljam sljedećih deset godina. Imam isto tako želju da čitavo to vrijeme s ozarenim licem gledam na ono što pravim i što stičem i da uživam u tim velikim malim pomacima.

Ne želim se povinovati  navadi vremena  da me izopći jer "previše odugovlačim" sa stvarima oje treba hitno rješavat.

Naši očevi su rođeni i odgojeni u puno stješnjenijim prostorima od naših današnjih a odgojili su nas mnogo bolje nego mi odgajamo svoju djecu danas.

Nekad su sa 19 godina momci odlazili u vojsku kao sazrele ličnosti, vojska je dolazila kao velika matura, a danas?

DANAS SMO POSTALI MLAKONJE!