UZ JUTARNJU KAHVU
subota 20.10.2007.g.
Čuh se ovo koji dan s
"našom" Eminom i veli kako
se sve nada da će naći
kakvih novih zapisa na ovoj
našoj stranici. Sve kontam,
postavio bi nešto ali šta? U
zadnje vrijeme mi se
sve manje piše. Tanak sam na
slovu. Mislim da je
tome kriva ova crnogorična
šuma oko moje kuće. Imam
osjećaj da je sadio neko ko
ne voli jesen. Na njoj
nikako ne možeš osjetiti da
je jesen nastupila. Čak sam
mišljenja da je ovo drveće
izmislio čovjek. Djeluje
vještački. Na kiseru se vidi
i snijeg a ono još zeleno.
I kako da pišem. Helemnejse.
Za sve ima lijeka, kad ne
možeš pisat možeš
čitat, i uvijek nađeš da je
neko već napisao ono o čem
bi ti sam pisao, tako da ne
treba brinuti.
A i pisanje. Šta je pisanje.
Želja da se kaže nešto novo?
Da se izdigne iznad
prosjeka?
Ko danas ozbiljno tvrdi da
kao pisac želi pomoću knjiga
djelovati prosvjetiteljski
ili ukazivati na društvene
neprilike, mora trpiti blagu
porugu svojih kolegica i
kolega (mnogo manje
čitatelja i čitateljica). U
prvom redu govorim o
autorima moje generacije i
mlađim, dakle onim koji još
nemaju četrdeset godina. Na
pitanje zašto oni uopće pišu
i tako izlaze u javnost
mnogi od tih kolega
odgovaraju ili tautološki
banalno (pišem zato što
pišem), izvinjavajući se
(šta da radim, na svim
drugim životnim poljima sam
potpuno nesposoban za
život), sportski (želim
dostići još veće prodajne
cifre), ekonomski (u životu
se radi samo o novcu), lično
(želim postati najveći pisac
svoje epohe) ili poput
ovisnika (pišem zato što
moram da pišem). Većina
pitanje o tome zašto piše
izbjegava, naročito zato što
medu piscima i samo
postavljanje tog pitanja
važi kao indiskretno.
Ponekad se citiraju klasici.
"Ali art is useless", tvrdio
je Oscar Wilde, kaže se
onda. A tu ironičnu izjavu
prati, odmah i bez ikakve
ironije, ali svakako sa
blagom čežnjom za
protestiranjem u glasu:
"Potpuno mi je svejedno da
li svojim knjigama nešto
postižem, želim samo da ih
danas i sada čitaju." Neki
tvrde kako žele "samo" da
zabavljaju svoje čitateljice
i čitatelje, i iako je to
"samo" zapravo već veoma
mnogo, takav stav ovdje,
nažalost, još uvijek prati
tračak trivijalnog.
Naravno: i ja pišem jer
moram da pišem, ponosan sam
ako me hvale kao pisca i
radujem se nagradama. Ali
samo to još ne bi bio
dovoljan poticaj da na sebe
uzmem permanentno vanredno
stanje života kao slobodni
pisac. Jedna možda naivna
ali nikada potpuno napuštena
nada da vlastitim djelom
(unatoč svemu) nešto
promijenim ili makar
pokažem, svakako je od
pomoći.
Da, priznajem: potajno se
još uvijek nadam da će
svijet pomoću knjiga, bilo
mojih ili knjiga drugih
pisaca, makar marginalno
postati bolji i
podnošljiviji. Osim toga
spreman sam priznati da mi
je veliko zadovoljstvo to
što mogu zabavljati ljude. U
umjetničkom djelu treba
uživati i ono smije biti
pristupačno. Još prije
nekoliko decenija, ovdje se
samo teško razumljivo,
naporno i dosadno smatralo
kvalitetnim, a neki
kritičari su još i danas
mišljenja da čitanje dobre
književnosti mora
predstavljati težak rad. Ali
trivijalnost, kako mi se
čini, nije pitanje forme
nego ima veze sa klišeima i
unaprijed stvorenim
mišljenjima. Ako se u nekom
inovativnom jezičkom "remek-djelu"
klišei i uobičajene
predrasude preuzimaju ili
čak pojačavaju umjesto da se
dovode u pitanje ili
ironično lome, onda se
unatoč lijepom jeziku radi o
djelu trivijalne
književnosti. Tako procjena
da li se nešto može smatrati
trivijalnim ili ono
posjeduje kvalitet nije
primarno pitanje (naoko
objektivne) estetike, nego
prije svega osnovnog etičkog
stava sa kojim se pristupa
procjenjivanju.
Neki pisci, koji su
otprilike stari kao ja ili
mlađi, pišu vrlo dobre
knjige o aktuelnim temama,
ali ne priznaju da se radi o
društvenopolitički
relevantnoj i angažiranoj
književnosti. Možda se boje
da bi mogli izgledati
naivno, ne žele biti
smješteni nadomak trivijalne
literature ili jednostavno
žele samo ostati "cool". Kod
nekih, prije svega muških
savremenika, tinejdžersko
vrijeme se, kako je poznato,
završava tek sa četrdeset
ili još kasnije. Prema tome
hrabrost za naivnost ima
nešto subverzivno. Oslobađa
te napornog zadatka da
djeluješ ili naročito
pametno i razumno ili
naročito duhovito,
sarkastično i prekaljeno.
Subverzivna hrabrost za
naivnost tako ublažava
pritisak da stalno moraš
inscenirati sam sebe.
Dobra književnost je, po mom
mišljenju, angažirana
književnost. Taj angažman ne
mora u užem smislu biti
politički ili ideološki, ali
autor naspram svijeta koji
ga okružuje i svijeta koji
opisuje ne bi trebao zauzeti
vrijednosno neutralan stav.
Trebao bi biti svjestan i
toga da uopće ne može biti
vrijednosno neutralan. U
tome samom se ne skriva
opasnost produciranja
tendeciozne književnosti.
Autor, naprimjer, može svoje
literarne figure prikazivati
diferencirano, pa čak i
steći simpatije prema njima,
čak i u slučaju ako njihovo
ponašanje smatra odvratnim i
to jasno i pokazuje. U
suprotnom slučaju bi pisao
zaista "nemoralne" knjige.
Ali za čitatelja mora u
svakom slučaju ostati još
dovoljno prostora da može
donijeti vlastiti sud koji
se eventualno ne slaže sa
autorovim. U suprotnom
slučaju figure ubrzo postanu
nezanimljive.
Drugi ekstrem bio bi
moraliziranje. Umjetničko
djelo postaje pamflet ako je
podređeno svojoj izjavi. Ali
pisac nije učitelj. Njegov
zadatak nije da sudi o nekoj
stvari nego da pokaže
mogućnosti i načine koji
ponekad uopće nisu njegovi.
Iz tog razloga ne bi bilo
pogodno pristupiti nekoj
građi iz duboke
potresenosti, žestokog
bijesa ili zalaganja za neku
stranu. Ali isto tako je
jasno da se to nikada ne
može sasvim izbjeći.
Umjetnik je uvijek nečim
pogođen, inače ne bi mogao
pronaći svoju aktualnu temu.
U samoobmani da si potpuno
distanciran, da čak, kako
mnoge kolege vjeruju, tokom
pisanja možeš zaboraviti
svoje Ja, to se Ja utoliko
žešće ponovo javlja sa
svojom pogođenošću, a
vjerovatnoća produciranja
tendencioznog teksta postaje
još veća. Mora se znati gdje
stojiš kao individua i kao
autor, šta te je oblikovalo,
kakva mišljenja zastupaš,
kakvim si političkim i
društvenim prisilama izložen
i kakve obaveze si u svom
životu uzimao na sebe. Onda
pomoću ironije i
(prikladnog) distanciranja
možeš aktivirati nove strane
svoje ličnosti, te će knjiga
na kojoj upravo radiš i tebi
kao autoru možda postati
interesantnija nego što si u
početku očekivao.Moram
priznati da ni meni nije
uvijek lahko polazilo za
rukom da smognem spomenutu
hrabrost za naivnost. Dugo
vremena sam tvrdio da pričam
"jednostavno priče". Tema
ili ambijent pri tome
navodno igraju podređenu
ulogu. Prije svega je, osim
jezika i plota, figura
važna. Sama priča, kako sam
već spomenuo, mora imati
općevažeću dimenziju. Još
uvijek sam tog mišljenja.
Ako već ne mogu napisat
nešto što lično smatram
važnim, onda bar mogu
pročitat nešto takvo, u ovom
današnjem tekstu sam to
upravo učinio, pročitao sam
tuđe riječi koje su gotov u
zeru izgovorile isto ono što
bi i sam rekao. u SUŠTINI,
DA VIŠE ČITAMO PUNO BI MANJE
PISALI :)
Na kraju sam dužan navesti i
podatke o autoru: Vladimiru
Vertlibu, 1966 rođenom u
Lenjingradu, nahodao se kroz
život i danas živi
skrašen u Salzburgu, objavio
je nekoliko romana,
pripovjedaka, a gornja
razmišljanja sam mu posudio
iz knjige DIE WELT, AN DER
ICH SCHREIBE ili ti na
naški SVIJET O KOJEM PIŠEM.
