UZ JUTARNJU KAHVU

Strah

Opet sam zaboravio stari dobri dedin savjet da gledam samo svoj posao. Gledao sam ljude.  Ljude koje sam nekad poznavao. Bio sam natjeran da to činim. Uhvatila me tjeskoba od samoće.  I nije to ni samoća. U samoći bi trebalo da osjetiš da si sam. Ja sam osjećao da me nikako nema. Ono radim, ima se priuba, ima se i više od priuba, gledam svoj posao al… odjednom osjetim da ne postojim.

Tri godine štedim, imam novca, pozajmim kad neko upita. Izbjegavam laž, trudim se biti čovjek od riječi… ne pije vode. Nema me.

Onda prodam krntiju koja me poslušno služila pet godina dodam od ušteđevine i uzmem auto (namjerno pišem samo auto jer sam njegovom kupovinom shvatio da  se ono što sam prije vozo nije tako zvalo), siđem sljedećeg jutra na kafu i vidim… ima me.

Svi me znaju, vele vidjelo se bit će nešto od mene. Priznaju me. Zovu kafu, časte.

Ja ljut na sebe.  Čemu  onoliki trud da se ispadne čovjek. Pa mogao sam kredit dignut prije pet godina i bit čovjek.

Kasnije kad se vratih u ova četiri zida  gdje bivam  većinu vremena  sjetih se i zašto to nisam učinio. Bilo me strah. Bilo me strah  živjet na veresiju. Valja zaklat dva insana  da budu žiranti pa im idući petak dušu čupat podsjećajući ih sa džume namaza da nam je smrt bliža od jake za vratom. Mislim da žirantima danas lakše padne  lična smrt od smrti onoga kome su bili jamci.

Pametno sam jedino učinio što rekoh da sam digo kredit i kupio auto. Nije danas dobro biti drukčiji. Reći ljudima da si štedio i kupio ga bilo bi opasno. Ko sam ja i ko je bilo ko od nas da bude drukčiji. Da se oženi i živi sa ženom u istom stanu skupa s roditeljima. Da prizna da mu je jedna soba dosta.

Ko sam ja da nas vraćam godinama unatrag, kad je evo, hvala Bogu, svijet nestrpljiv da nas dočeka, sam došao  nama.

Ja sam se ipak, da izvinete, bojao dići kredit. Možda zato što sam imao merhametli komšiju koji je u početku , kad su se tek počeli davati krediti, kupovao drugarstvo ispunjavajući  kreditne mjenice drugih. Malo je rjeđe pio kahvu sam al' je svako jutro započinjao  dozom straha.

 

Gledam ljude i vidim da se svi nečeg boje. Izgleda da je rat završio a strah nam ostao. Ima ga koliko hoćeš. Izbija iz svake riječi koju progovorimo.

Bojim se krenut na put, kupio sam auto al  šta ako mi naplate kaznu.

Bojim se kad neko pozvoni. Šta ako ide s kesom, valjat će mu uzvratit.

Bojim se da Glavatičevo više neće biti fino ako naprave branu.

Bojim se reći da se toga bojim jer ne znam ko će me čuti od onih koji  su za branu a jaki su u društvu.

Bojim se što se slabo znam uvlačit ljudima jer  se duboko vjeruje da se bez tog ne može živjeti.

Idem u kino samo da bi bio u redu gdje iza mene  neko stoji jer me hvata manijački strah da nemam nikoga i da niko iza mene ne stoji.

Bojim se kad se ne bojim, šta li će?

A najviše se, ipak, bojim da više neću imati snage da se bojim.

Bilo bi lijepo živjeti bez straha, no mislim da bi nam onda šanse za preživljavanje bile ravne nuli.

Tako je nekako i u vjeri.

Bog mi svaki dan svjedoči da prašta a vjerobrižnici me stalno plaše Njegovom kaznom.

Kad ne klanjam  tjeraju me da klanjam

Kad klanjam dva rekjata  govore klanjaj četiri

Kad klanjam četiri govore osam.

I onda na 9 rekjatu kad šejtanu dojadi moj namaz te mi da bi ga pokvario  dopusti i koja pametna da mi na um padne, zaključim, da je glavnica straha ipak u činjenici da se mjerimo aršinom većine.