nedjelja 11.11.2007.g.

Hladno je danas
Puše iz duše

34 godine
u leđa upiru
a pod nogam led

 Slomiću se

Koliko god hrabri bili
Pisci su kukavice
I egoisti

 Strah ih da će nestat
A toliko  visoko misle o sebi
Da moraju ostaviti trag

 Ponekad
treba biti iskren
Ne progovore samo zbog sebe

Otkine se koja riječ,
Poglavlje
Pa i cijela knjiga

I za druge
I zbog drugih

Čak, i o sebi kad pišu
Nadaju se da nisu toliko posebni
Da će se još neko
U njihovoj riječi naći

Naložit ću peć
Ugrijati tijelo
Ali čime ušuškati dušu

 I u najvrućim krajevima
Neka srca zebu

Ja sam svoje jutros

Ugrijao  kruškom bronzačom

Spremila mi majka

Iz Župe

Mirisala je na osamdeset četvrtu

Kad je prvu put stigla na rod

U mrginju ispod stare kuće

Mirisala je na Vučka

Na najbogatije  novogodišnje paketiće koje smo ikad dobili

Na okrugle čokoladne bombone  koje je rahmetli babo donosio iz Zore vraćajući se kući s terena u Sarajevu

 Gradio je objekte za Olimpijadu

 Mirisala je na onu smreku što sam je usjekao a onda prije Nove godine zapalio jer mi rekoše da muslimani ne slave Novu godinu

 Mirisala je na  toplo runo ovce Mile koja mi je godinama na ispruženu ruku trčala, a te zime smo je pojeli u čorbi

 Ne moram reći da tu čorbu nisam jeo

 Mirisala mi je na prvu  «kupovnu zimnicu» koju smo te godine podigli smatrajući da nakon decenije pravljenja kuće možemo sebi priuštiti tu blagodat socijalizma

 Mirisala je na Bojana Križaja koji nas je sve rasplakao padom nekoliko metara prije cilja  na olimpijskoj utrci

 Mirisala je na Jureka koji nam je donio prvu medalju na zimskim olimpijskim igrama. Nisam tad znao šta to znači ali vidio sam da su svi veseli pa sam i ja bio veseo i za sva vremena zapamtio slogan s plakata: «Volimo Jureka više od bureka».

 Mirisala je na Radicu i Marinka Jovanovića
koji su nam te godine došli za učitelje u našoj mjesnoj školi u Ribarima

Gdje li su danas?

Njihovu djecu Borisa i Sandru.

Nadam se da  samo žive spominjem.

Mirisala je na našu novu kuću u koju smo netom bili uselili

 Mirisala je na nadu da ćemo sada kad smo uselili u kuću počet živit kao i drugi ljudi koji su već prije imali kuću

 Da ćemo dizat zimnicu, klati pastrmu i bar razgovarat o mom biciklu…

 Mirisala je i na medresanske dane kad mi je majka slala najslađe plodove iste kruške a ja ih krišom, plačući jeo.

 U ratu je  granata gotovo uništila stablo. No drvo nije poput čovjeka, ono se opet oporavi, za pet , šest godina rađa kao da ništa bilo nije…

I rekao bi da je tako,

Ista bašča

Ista kruška

Ista kuća

Samo nema nas

Ima smisla obići svijet

Ali ako nemaš nauma pod svoju se krušku vratiti

Nije li to bijeg više nego put

Koliko sličnih krušaka i jabuka

Zori u našim dušama širom svijeta

U onim pretincima srca

Gdje se svaka rijeka zove Neretva

Ima li iko iz Župe da živi u blizini Amazona

strašne rijeke koju smo ko mali gledali na TV-u

I vikali: «Vidi babo u onoj Neretvi žive krokodil…

Hladno je danas

Puše iz duše

34 godine

u leđa upiru

a pod nogam led

Sjetit ću se…