nedjelja 4.11.2007.g.

Pročitah ovih dana  kako je  druženje s ljudima i razgovaranje  usko povezano sa očuvanjem britkosti uma  i dobrog pamćenja. Malo mi bi i drago kad to pročitah. Godi insanu, kad osjeti da zakržljava,  da mu naučnici na svjetskim univerzitetima  nađu opravdanje. Ono, ko nije do mene, ne bi ja zakržljao da više vremena provodim s ljudima.

A što čovjek "zakržljava"? Ne fali mi ni  prostora za vježbu, ni duhovne hrane. Što više, recimo, knjige ne čitam  od korice do korice, s punim unosom u ono što čitam, nego ih onako, letimično preletim kao jutrošnje novine?

Mislim da bi se mogao izvesti lijep eksperiment  na ovim našim prostorima. Podijelit  određenoj skupini ljudini novine i nakon što svako pročita onako kako ih i inače čita pustit ih nekoliko sati i testirat, da svako kaže čega se sjeća iz tih novina.

Ne bi se tu možda mogli izvući zaključci o  moći pamćenja tih ljudi ali vjerujem da bi o njihovoj ličnosti.

Probao sam to na omanjoj grupi uobičajenom metodom: "Šta vele danas u novinama?"

Samo dvojica su prvo posegnuli za sportskim rezultatima.

Osmorica za političkom situacijom.

Sve žene ( a to me zbilja ubija) posegnule su za crnom hronikom.

Samo jedan ispitanik je bio  zabezeknut novim izumom: prezervativ s okusom kafe.

To me natjeralo da vidim o čemu se radi jer ako dođe i na naše prostore ovaj moj nadnaslov "Uz jutarnju kafu" može biti u najmanju ruku nezgodno  tumačen. A ona dobra stara bosanska  gotovo pa poštapalica : "Haj na kafu komšija!" može vrlo lahko da  od ozbiljne ponude pređe u zajebanciju a kasnije kao i sve nepotrebno da se odloži u zaborav.

Onda sam  testirao sam sebe.

Nema u našim novinama mjesta za one male fine stvari. Možda sam nostalgičar al  ću upitati, idu li sad djeca iz osnovne škole da sade  boriće kako bi zaradili za ekskurziju?

Imaju li  atletska takmičenja u školama, trčanje na 100, 400, 1000 metara? Pa ono, pobijediš u Glavatičevu pa ideš u Konjic, pa pobijediš u Konjicu pa  ideš na  kantonalni nivo...

Ja bih rado  čitao o takvim stvarima. Volio bih znati kako žive bh studenti? Kakva su njihova razmišljanja. Čitaju li oni knjige od korice do korice ili  čine kao i ja, na preskok. Volio bih znati je li upisala fakultet ona djevojka što mi je jednom tražila antropologiju bošnjačke književnosti i nešto od Alije Zametka.

Tad sam se sočno u sebi nasmijao a danas mi njeno traženje izgleda tako proročanski i sve češće mislim o toj antroplogiji i Alijinom zametku.

Volio bih da u našim novinama ima više razgovora s ljudima. Mislim da je bolje razgovarat s jednim političarom na dvije stranice nego toliko potrošit na pisanje o njegovoj politici. Da čovjek lijepo kaže koja je svrha života po njemu. Jer, upitno je to koliko su naši političari zaista političari, ali insani jesu sigurno. Volio bih da jedan političar, jedan student, jedan rudar, jedan radnik na crno kažu

Šta je to radost?

Šta žalost?

Šta je to "onako"?

To bih ja volio jer nemam priliku često pričat s ljudima, takva mi lokacija posla. Radim kao bibliotekar.