Ponedjeljak 26.11.2007.g.

BILJEZI

Da je imati moći pa ispeglati  sve uvale i vrtače na planini Zvekuši.

Pohodio sam je ovih dana, malo proje nego će je snijeg pokriti na gotovo pola godine.

Dola do dole.

Vrtača do vrtače.

Kukurjek do kukurjeka.

Okreneš li se ka jugu, s tvoje lijeve strane pratiće te Raketnica, čekat ćete Neretva, s desne, u daljini, omeđen si Trešanicom - iza leđa, strašna Bjelašnica.

Fino mjesto za obić.

Loše za živit.

Prestrašno za umrijet.

A baš tu gdje se vozač misli kojim bi putem dalje za Dubočane, lijevim ili desnim, nalazi se mezar.

Kameni nišani ko kameni nišani.

Jedan gori jedan doli.

Među njima mezar.

Uz mezar tajna.

Gornji nišan se malo nakrivio. Više glave i jest. Ko kapa kad se nakrivi. Privio uzase dva kukurijeka i nešto dlakavih sasušenih travki, onih što smo ko djeca na njih učili pištati. Tajna je u sredini, u mezaru. Tu je pokopana bez odgovora.

Češkam se po glavi. Zaključujem da bi se trebao ošišati a onda idem s te misli na onu prvu.

Čiji je ovo mezar na planini Zvekuši?

Daleko iza leđa ostali mi Vrdolje i Džepi, daleko mi i do Dubočana. Koga da pitam i ima li iko da zna?

I ne krenem ni lijevo ni desno nego, nako, poprijeko, ka Čuhovićima.

-„Ih, ko će to znati i koga je to briga!?“, veli mi prva čobanica na koju sam naišao s pitanjem.

Njen garov nešto sigurno zna, nije ni lanuo, samo lijeno podigao kapke, pogledao me i opet nastavio drijemat. Kad pođoh učini isto i zijevnu. Njegovo zijevanje me zabrinu. Učini mi se kao da mi želi reći, nazijevat ćeš se dok nađeš taj odgovor.

-„E blago tebi kad nemaš pametnijeg posla nego da hodaš po Zvekuši i pitaš ko je gdje umro!“, reče mi druga, još starija čobanica na koju  s pitanjem naiđoh.

-„Naš nije niko!“, nadopuni, „naši se eno gore kraj sela kopaju.»

Njen rundov nije ništa znao, samo lajat. I dobro je lajo. Na odlasku više nego na polasku. Zakleo bih se da mu je kuraža dala njegova čobanica. Ko da sam čuo kako mu veli, „Deder Rundo malo ga napudi!“.

I dalje sam se kretao poprijeko, samo trkom. Rundov je bio u dobrim odnosima sa  nekim Žućom čiju čobanicu nisam  primijetio. Udruženim snagama davali su vatru mojim tabanima. Trčao sam dok su pluća umjela disat.Onda sam stao.

Neka malo.

Vas ste dvojica a ja sam.

Stao ja,  stali i oni.

Malo im isprva ne bi jasno što prekidoh njihovu trku al' onda samo odmahnuše glavama, podviše repove i svak' u svoju dolu.

Kako li sam samo izgledao smiješno. U tih pedesetak metara trčanja izgubih želju da saznam tajnu  mezara na Zvekuši (baš tu gdje se vozač misli kojim bi putem dalje za Dubočane, lijevim ili desnim). U luku sam zaobišao i mezar i čobanice, spustio se  do Dubočana , a onda poprijeko do Spiljani. Na česmi kraj Maksumića džamije u Spiljanima bacih dva tri puta vode preko sebe, protiv straha. I tad mi ko lahnu, povrati samopouzdanje i odlučih. Napisat ću priču o mezaru na Zvekuši.