UZ JUTARNJU KAHVU

Sve naše sujete

Saslušaj šta kaže, ne gledaj ko kaže.

 Pitalo jednoga uvaženog, sveprisutnog i sveznajućeg bosanaskoga intelektualca, kakvo je njegovo mišljenje o jednom ovdašnjem časopisu, a on će, ni pet ni šest: „Ja sam davno rekao da se s tim časopisom ne slažem i ne želim dati nikakvo mišljenje o tome.“

Pošteno, demokratija, između ostalog, znači i slobodu izbora onoga što čitamo, a i slobodu mišljenja i govora. Na stranu to što dotični uredno i besplatno dobije po jedan primjerak svakog broja časopisa o kojem ga je pitalo, i niti jedan primjerak do sad nije odbio primiti. Međutim, u ovom bezazlenom slučaju koji, bar na prvi pogled, i ne zavrijeđuje posebnu pažnju, krije se i jedna od najepidemičnijih bolesti bosanskohercegovačkog kulturnog, akdemskog i intelektualnog miljea: sujeta. Vjerovatno naša zajednica nije u tome nikakav izuzetak, jer kolikogod bili skromni moji kontakti sa nekolicinom profesora, emeritusa i akademika iz niza drugih zemalja usuđujem se kazati kako je sujeta ustvari akademska pandemija par exellence. Ipak, skučenost našega životnog, pa i kulturološkoga prostora navodi nas na pomisao kako i po ovom indikatoru spadamo u sami vrh svjetske ljestvice.

Nevjerovatno je, ali od nas se svemu nadati, koliko ova bolest priječi razvoj i produktivitet naše intelektualne scene. Od političara, šižardžija i profitera nagledali smo se svega i svačega, pa nas više ništa i ne može iznenaditi. Ionako je već politika u nas postala poslovično nečastan posao, pa se pošten čovjek rijetko odlučuje na opasnu avanturu bavljenja njome. Ali, znanstveni, javni, društvenokoristan intelktualni angažman doima se kao vrhunski častan, posve human i gotovo sakralan posao. Zato,  ako prosječan bosanskohercegovački akademac u svojoj trećoj deceniji života, pun želje i ambicije, svoje uzore mora danas tražiti u namćorastim, sujetnim, obijeljelim glavama „sa kojima svijet počinje i završava“, valja nam se zapitati: u koju to nedođiju koračamo? Kako taj mladi akademac da prihvati kriterije tipa „nemam ja šta to čitati, znam da ne valja“, ili „u toj redakciji sjedi taj i taj, pa me sadržaj onoga što oni piskaraju uopće ne zanima“.... Kad vam jedna mudra glava u najzrelijoj dobi i svome intelektualnome zenitu nudi ovakve znanstvene norme kao uzus i urnek, čemu se nadati od nas mladih?  Evo, neka mi neko nabroji pet bošnjačkih intelektualaca prvog reda koji serbez, bez usiljenosti, hinjene uljuđenosti, onako iskreno i bez ostatka, mogu skupa popiti kahvu i proeglenisati o aktuelnoj znanstvenoj, društvenoj, političkoj i inoj temi koja žulja njih i društvo  kojem pripadaju. Da ne bude zabune, ovdje nije riječ niokakvoj želji za  homogenizacijom, žalom za minder-vijećima i sličnim hujdurmama, nego naprosto postaje besmisleno, pa donekle i licemjerno, na sva zvona trubiti o dijalogu sa - kako se to popularno kaže -  drugima i drugačijima, a da ni mrvu nismo odmakli u dijalogu sa nama samima. Svakako, ovdje se nedvojbeno nameće i pitanje unutarpersonalnog dijaloga kao samopreisitivanja i „razgovora“ sa vlastitom ličnosti svakoga od nas ponaosob. Iako je  to  već  tema za studioznije i zrelije socio-psihološke i filozofske analize, valja nam porazmisliti nismo li i vis a vis dijaloga, tog temeljnog kulturološkog i civilizacijskog čina, baš kao i u brojnim drugim sferama, krenuli unatraške,  misleći ili ponekad svjesno hinjeći, kako ustvari koračamo naprijed. Jer, može li čovjek koji je sa svojom vlastitošću, svojim zbiljskim habitusom na per si, uopće voditi dijalog sa drugim čovjekom, zvao se on Mujo, Ivo, Jovo ili Johan? I može li zajednica koja u svome kulturološkom biću nema ama baš nikakvu interaktivnost voditi dijalog sa drugom zajednicom. Može, naravno, ako dijalog razumijevamo kao kurtoazne osmijehe i hinjenu dobrohotnost iza koje se krije nažalost odveć ukorijenjena životna filozofija „dabogda ti crkla krava, pa makar i moja s njom!“ I, na koncu, nevjerovatno je koliko je u nas utkana potpuno nebulozna, zdravom razumu nesvarljiva kvazi-poslovica: „Nije važno šta kaže, nego ko kaže“!