Studeno!

Ponekad prve minute dana potrošim analizirajući prvu svjesnu misao  koja ostane u sjećanju nakon buđenja.

Jutros je to bila konstatacija da je studeno. Dovoljno studeno da sam ustao sahat ranije nego obično, naložio vatru, obukao se i onako još uvijek stisnut sišao u GONDŽE na kafu.

U kafani  je toplo samo se ta toplina ne može ponijet sa sobom kad izađemo.

Uzalud pokušavam raditi nešto od poslova koji su došli na red. Hladno mi je i svaka misao skončava u toj konstataciji a mozak ko sluga vjerni lista mi  30 -tak godina pamćenja i donosi slike svih onih izuzetno hladnih momenata.  Češem se umnim prstom  po sjećanjima tragajuć za prvim  koje pamtim po hladnoći.

Bio sam treći razred kada sam  uzeo ručno izrađene skije i otišao u Ravnice na skijanje. Dan i nije bio toliko hladan, no ja sam, ne imajujći druge, stare okračale čizme obuo na golu nogu. Volio sam skijanje, više od tople noge. No , negdje iza podne postalo mi je toliko hladno da se i danas 25 godina nakon toga u po ljeta mogu stresti sjetivši se te hladnoće.  Srećom da roditelji nikad nisu saznali.

Iza ovog sjećanja slijedi nekoliko epizoda groznice koja  me znala safatati kad bi imao temepraturu.

Kako sam rastao  tih sjećanja je više, no nekako intenzitet onog što osjećam dok ih vrtim po glavi nije isti.

Iz rata se sjećam mnogo momenata kada je istinski bilo hladno, no ti momenti  mi ne dočaravaju slike hladnoće nego je pamćenje  upilo  one trenutke koji su me rješavali iste.

Svako ko je proveo makar jednu smjenu u zimskom periodu na Prevlju iznad Konjica zna šta znači biti na smjeni između 2-4 u noći. Znam da sam se tresao kao lipa no  danas ne mogu osjetiti tu hladnoću. Ono što mogu osjetiti jeste  ljepota i užitak koji bi nastupao kada bi nakon odrađene smjene ulazio u topli, kontejner za spavanje iza linija.

Te topline i ljepote nigdje  više nisam sreo.

Toplina u koju bi ušlo  smrznuto tijelo i duh nakon dva sahata na minus 10 izazvala bi u prvi mah cijele rijeke  sokova zadovoljstva u mom tijelu.

Bio sam zaljubljen u taj kontejner i njegovu toplotu.

Hladnoća zna zaista biti  razarajuća i za tijelo i za duh, no, u kombinaciji sa strahom to je tek ubitačna pojava. Kad lijeva noga od hladnoće hoće da se trese desno a od straha lijevo u isto vrijeme. Pa onaj ko gleda rekao bi miran insan a ti svu snagu potroši da kosti zadržiš tamo gdje jesu.

I sad vidim da sam odrastajući rađe pamtio lijepe trenutke. Sazrijevanjem čovjek gubi moć biti  nepristrasan. Dijete  može oživjeti i hladnoću i toplinu nakon nje, odrastao čovjek pamti ili jedno ili drugo. Vječni pesimisti  pamte hladnoću, optimisti trenutke nakon nje.

Ima i ona manja skupina optimističnih pesimista i pesimističnih optimista ali takve sam oduvijek  izbjegavao.

Takvi kad se griju drhte od hladnoće i obratno...

Daleko im puti od mojih bili.

Ja više volim umjerene optimiste.

Razmišljanje o hladnoći i pretraga  za  doživljajima vezanim za nju vrlo brzo me dovede do nečeg što ne bi trebalo na prvi pogled biti povezano. Dovede me do sasvim duhovne stvari.  Na isti upit moj mozak mi posla cijelu hrpu trenutaka zaljubljenosti i razočaranja. Tako znači radi moj mozak.

Toplo i ljubav idu mi zajedno.

Ima tu, u prvom planu moga sjećanja jedan hrast u Omeragićima kod Višegrada.  Prva  ljubav, sahat iza teravije. Stoji ona, iza nje krošnja hrasta osvijetljena prhutom  ramazanske mjesečine i vječnost trenutka  kad prvi put smogneš hrabrosti da nekom izjaviš ljubav. Mislim da postoji neko paralelno vrijeme i prostor gdje se takvi momenti slažu i vjerujem da i danas u tom prostoru stojim ja i ona i onaj hrast i ona ramazanska noć.

U  nizu tih sjećanja slijedi i predratna zima u Sarajevu. Prljav snijeg u Buljakovom Potoku. Gazili smo pored puta da bi kad stanemo i osvrnemo se vidjeli samo svoje tragove.  Tad sam shvatio da su žene starije od muškaraca. Ona je voljela smisleno, ja sam samo volio.

Mislim da su naši skoreni tragovi u snijegu trajali duže od naše veze.

Nadvladalo ih je samo moje nadanje da ćemo opet nekad biti zajedno.

 Trenutak duhovne hladnoće  javlja mi se  na Drveniji. Mostu koji sam dotad  baška volio.

Voljela sam te, volim te i uvijek ću te voljeti, ali više nikad neću izaći s tobom!

Tad sam mislio da slušam riječi naučene iz nekog ljubavnog filma. Zvučale su ozbiljno, dubokoumno...tako da nisam ni razmišljao o njihovom značenju... u tom trenutku sam bio Romeo kojem je Julija dala nogu al čvrsto sam vjerovao da ćemo umrijeti zajedno.

Nakon toga sam naučio da žene  ne smiješ ujesti za srce. Nikad  nisam uspio nabaviti film u kojem se koriste takve riječi mada ga i dan danas tražim. Tražim ga jer sam još dva puta čuo iste riječi iz ženskih usta. I svaka od njih je održala obećanje.

Tad sam umislio da sam ĆUP. Prljavi, kaljavi, uščuli ćup u kom se nalazi nešto slatko. To slatko je vrijedilo voljeti ali zbog onog kaljavog okolo nije se isplatilo dirati.

I jutros bi zaista volio da mi neko kaže iz kog filma su tolike žene pokupile one riječi.

Ne mogu vjerovati da postoji taj sklop riječi koje žene izgovaraju gotovo u slovo isto  u različitim mjestima, različitim jezicima u različitoj dobi a da se ne nauči.

Ne znam da li su me htjele kazniti takvim riječima no ja sam se uvijek osjećao nekako posebnim kad bi ih čuo. Bilo je to kao  nekakva pozitivna kapitulacija. Ja sam u stvari i htio da me one uvijek vole.

Nemam pojma šta to govori o meni, sami prosudite, ali znam da je istina pa  ne bježim vele od tog šta god da značilo...

I razmatrajući ove stvari koje napisah i  puno više onih kojih se  sjetih a ne napisah dolazim do zaključka da je organ koji može proizvesti najviše topline a i najviše hladnoće SRCE.

Kad mu je toplo zateže ti usne u osmjeh

kad mu je hladno čelo se skuplja a oči plaču

Nikada neću prepustiti zaboravi one koje sam volio, one koje volim niti one koje ću tek voljeti

bez obzira u kojoj zemlji živio

kojim se poslom bavio

koja politika bude na vlasti

bez obzira na moj socijalni status

Budem li daleko biće mi u srcu blizu

Bude li mi zabranjeno sjećati se javno

ja ću ih se sjećati tajno

Toliko se vremena i novca potroši na materijalne stvari a  ni jedne od njih nema ni među hiljadu prvih u mome sjećanju, hiljadu i prva je novčanica od pet Km  koju su mi jedne zelene oči, neprimjetno, ispod stola tutnule u ruku da platim račun u caffe slastičarni Saraj.

Uvijek ću nazdravljati ženama koje od muškarca traže da bude muškarac.

I priznat ću, od sile premotanih slika, puno mi je toplije u srcu, no za tijelo ću ipak  morat upaliti grijalicu.

Da sam znao ovu zakonitost možda nikad ne bi čuo one riječi koje me i danas proganjaju

Voljela sam te

volim te

i uvijek ću te voljet

ovo nije izjava... ovo je kletva

možda sad shvatam, vjerujem da jesam, krive su one nikad neizgovorene riječi koje su izlazile iz mojih postupaka

Volio sam se

Volim se

i uvijek ću se voljeti

zato se svaka žena sa mnom i osjećala kao druga...