Dan državnosti Bosne i Hercegovine obilježava se danas u našem gradu mada pada tek u nedjelju tj. prekosutra.Dan državnosti Bosne i Hercegovine obilježava se  u spomen utemeljiteljskoj skupštini ZAVNOBiH-a koja je postavila temelje suvremene državnosti naše zemlje. Spomen na osnivačku skupštinu Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, održanu 25. 11.1943. u Mrkonjić Gradu, slavi se samo u Federaciji BiH kako sam načuo iz  medija.

No, ja lično,  upamtit ću ovogodišnji Dan državnosti po posjeti opštinskih i drugih struktura vlasti šehitskom mezarju koje se igrom sudbine nalazi pod mojim prozorom.

Došlo je pedesetak ljudi, pola od njih, vjerujem, jer im je to u opisu posla a  pola da obiđe mezare svojih najdražih.

Teško je biti učenik u današnjem vaktu. Ako smo  se mi nekad ubijali pamteći neprijateljske ofanzive kako se tek ubijaju naša djeca danas hiljadama datuma koji ko jesu a ko i nisu  važni. Više zavisi gdje živiš, kojem entitetu pripadaš. Entitet je pogubna riječ. Mene to uvijek podsjeti na ZVJEZDANE STAZE i nakve stvorove.  Uzalud druga objašnjenja u rječniku, bitno je kako djeluje kad se čuje. A ja je čujem tako da ubija individualnost, ubija ličnost, ubija osobnost, ubija čovjeka za rad nakve ideje.

Nikad nisam volio entitete. Bog je sve stvorio u paru da bi se moglo sjedinjavati, jedno na osnovu drugog spoznavati ali ova naša dva entiteta u državi ne služe za to. Iako entitet treba da bude unutar države u nas je država kao cjelina  uspjela da se ugura u svoje entitete...

No, jutros nisam za politiku.

Ja nikad nisam za politiku.

Ne volim politiku.

Bolje voditi ljubav nego rat.

Rat ubija sinove

Ljubav ih rađa

No nikad neću zaboravit našu odbranu.

Ne bih je zvao ratom.

RAT je kad napadaš

kad želiš nekom uzeti njegovo pravo

nešto što tebi puno manje treba nego njemu

to je rat...

Kad se braniš

to je molitva

to je oda svemiru

to je zov Bogu

Kad imaš 17 godina

Stojiš na rodnom pragu

s puškom u ruci

a srce  šapće

hvala ti Bože što sam živ

hvala ti što sam ponosan na svoj život

hvala ti što imam hrabrosti nedati nikome

da dira ovaj tvoj hram

ovaj osmjeh koji uveseljava lice moje drage

ove oči zbog kojih ona drhti

i nju

zbog koje se ja ne bojim biti ovdje

Zbog svega ovoga ja nikada neću dozvolit da prihvatim kako 4 godine mog branjenja ove zemlje i mene u njoj nisu nešto. Nikad neću pristati da je to nešto prolazno, epizoda koju treba zaboraviti.

Ne prihvatam to, ne mogu to.

To su moje sedamnaeste

osamnaeste

devetnaeste

dvadesete

moje godine kada sam trebao učiti

godine kada sam trebao voljeti

kada sam se trebao nadati

kada sam trebao na suncu mladosti ruditi

kada sam trebao od starijih učiti

Ja nemam te godine

ne tražim ih

jer niko ih ne može vratiti

kao što niko ne može vratiti sva ova imena s bijelih bašluka pod mojim prozorom

ali isto tako nedam da to neko učini mome djetetu

da njemu ukrade njegovu mladost

jer

ukradu li je njemu

onda su je ukrali i meni

Ne volim  pričati o ovim stvarima

i to je jadno

kad čovjek o nečemu što bi trebalo da bude ponos

od gorčine stvarnosti ne može da priča

Nedam da me neko natjera da sve to smatram  "onako" JER BI ME TO NUŽNO NATJERALO DA  SEBE OSVJEDOČUJEM U NEČEM NOVOM.

A život prekratko traje da bih se toliko puta osvjedočavao u sebe.