TI ZNAŠ

zapisi Taiba Butuma

23.04.2008.

NEĆE ME OVA KIŠA DANAS

Neće me ova kiša danas,a steglo pravo, ne znam da odem ponovo na vojnu ljekarsku komisiju i žalim se. Da li imam pravo tražit nadoplatak za ortopedsko pomagalo. Pa fakat mene ovo čekanje kiše skroz potroši. Nek bude u vidu dovoljno dobre penzije da se može priuba živjet negdje u Londonu. Tamo sam čuo da ljeva ko iz kabla kad god poželiš a i ne poželiš. London, Engleska, Mančester... večeras je liga prvaka, opet... sinoć je bilo pravo, utakmice postaju bolje od pola holivudskih filmova i nakon zadnjeg sudinog zvižduka padaju golovi... Treba se pripremit. Odrijemat koji sahat, valjda neće niko doći na sijelo. Nemojte molim vas, dođite sutra. Pogotovo ne s djecom, uvijek mi nečija glava pokrije loptu kad pada gol. Nemojte nikako, sutra dođite, sutra sam u Skenderiji na sajmu. A i ovaj sajam, ko ga metnu pred kraj mjeseca, tamam kad sam švorc. Ma ništa, otići ću da parim oči na toj golotinji regionalnog stvaralaštva. Sajam knjige- meni u glavi nekakva štanga i tanka knjiga a4 formata se uvije oko nje, pa izadje na binu pa otvori korice, pa ih zatvori, pa otvori negdje oko pole, pa te pusti da pročitaš pasus pa krene da okrene list, pa ne okrene, opet ga vrati, pa zaklopi korice, pa prošeta.... Uh, zanesoh se, nisam odavno.....bio ni na kakvom sajmu a i trebao bih se negdje izvest. Ovaj posao je bezveze ne možeš se natjerati da kupiš knjigu kad dolaze džabe. Ne znam koja je zadnja knjiga koju sam kupio. Ah znam, onaj moj škrti izdavač. Zadnja knjiga koju sam kupio bila je moja knjiga. Moja dok nisam prodo autorska prava. To je samo još jedan dokaz da sam narcis. Kupujem sopstvene knjige. Nagovoriš izdavača da štampa 500 komada onda nađeš jarana da ponudi da otkupi čitav tiraž preko dana naravno s velikim popustom, pa onda istom izdavaču kad se nalijepi na to da knjiga neobjašnjiov ide prodaš skupo prava na 5000 tiraž i još nekako utališ po nabavnoj onih petsto što si kupio ... Ma izmišljam, gdje bih to, al dobar je fazon. Znao sam tipa koji je tako prodavao jakne. Šleper lego za sedmicu i sad ih se može naći kod onih nepopravljivih trgovaca po gradu koji i dalje vjeruju da svaki artikl ima svog kupca.
Moram provjeriti stanje u novčaniku, nekakve mi lude ideje danas padaju na um... jel čito iko o povećanju penzija???

23.04.2008.

S L O V A

U mom djetinjstvu se supa prije jela pravila samo za kakve mubarek dane i to kad neko dođe, i da, ponekad kad bi bio dobro bolestan te uz ramazan za iftar al tad je bila domaća i osim vegetom ničim nije tuknula na onu kupovnu. A volio sam "kupovnu". Volio sam sve "kupovno" te su mi pravili takve smicalice da me i danas amidže zezaju kada o tom pričamo. Napravi majka pekmez, bestilj a ja se vrnjosim, ne sviđa mi se. Onda amidža uzme teglu, stavi u auto negdje se malo provoza i dođe u kuću, šeretski mi se nasmije i kaže: Hajd donesi đem iz gepeka, kupio ti amidža. I tako bih ja jeo bestilj kao "kupovni" domaći đem. No da se vratim na supu. Posebno sam volio onu supu sa slovima. Valjda se moglo nazrijeti da ću biti piskaralo već tada.
Majko, hoćeš li mi kupit supu?
Hoću
Onu sa slovima, molim te...

Eh sad ta slova me nekad izluđuju. Zavisno šta želim s njima. Kad hoću da iskažem ljubav nekako mi draga, sve ih kitim, uspoređujem, aranžiram, vijem u vijence, a opet, kad treba napisati nešto što se piše tek da bude napisano idu mi na živce. Tad bih najrađe da ih poredam ko čunjeve u kuglani i onda raspalim kuglom po njima pa šta ispadne da ispadne.

Najgore mi dođe kad dobijem gotovu muziku da napišem pjesmu. Meni muzika ima svoju ljepotu al ja sam nijem i gluh za te note, varijacije, ritmove... jednostavno ne znam pjevati. "Berem , berem grožđe" sam na muzičkom pjevao od prvog do osmog.
Al drago mi napisat tekst za pjesmu, ilahiju posebno.

Eh danas treba da napravim dvije pjesme po već podastrtoj melodiji.

A melodija dobra, htio bih i tekst za se da bude dobar, al neće

Bježi mi, bježi... al stići ću ga, otkrio sam jednu zakonitost u životu, ne treba odustajat, danas znam, smoriću se i otići na spavanje bez rezultata al ujutro kad se dignem, imam osjećaj da će se to samo prosut iz mene, do sad je bilo tako, valjda će i sada. Rezultat traži svoj trud i gotovo ... na kraju krajeva, za jednu otpjevanu pjesmu zaradi se više od cijele zbirke pjesama objavljene, onako u koricama... A možeš se i busat nakon toga da si pjesnik...

Ti si pjesnik?
-kažu
Koju si pjesmu napis'o?
-pa ima ih više
Ko ih pjeva???

PODNE

Nado sam se suncu ali sunca nema, oblaci crni kajiš pritežu, opet se kiša sprema.
Opet će kosti da cvile, nervi trešte ko u diskaću, i opet ja na svome stolu, stisnutih zuba, izdržat ću.

Samo da ne udulji ovo čekanje.

Nešto razmišljam nakon desetosatnog čitanja ovih blogova, kako bi bilo dobor da neko zađe, pokupi one najbolje odlomke naših pera i napravi konačno jednu knjigu. Mislim zbirke priča od jednog autora više nisu u modi, dosadi to, isti čovjek brzo se prepozna, budućnost je u mnoštvu... Ko inače drži ovaj BLOG, mogao bi i paru koju zaraditi sigurno da recimo godišnje izbaci po jendu takvu knjigu tipa BLOGGER 'BA 2008, bavimse tim poslovima i mislim da bi tiraz od 3000 otisao jako brzo a to je kod nas jos uvijek ono best nesto kako englezi kazu.

Ja sam sebi onako za internu upotrebu slozio nekih stvari i sad kad pogledam mrak mi izgleda... mnostvo stilova i pogleda na svijet , oko i u nas same, mnostvo razlicitih jezičkih pojaseva, biseri izražaja, tempo, rima, ritmika, objekti... S ovim bi se definitivno moglo zaradit. A nek novac od zarade uloze u prosirenje ovog prostora jer ja mislim ove godine silu toga jos napisat, nemoj da mi zafali, ja sam samohrani pisac (samohrana djevo ne zamjeri na kradji pridjeva:))

Eto dok kisa ne udari i dok se ezan ne začuje ova mala ideja od mene.

P.S. A iskreno glavni povod mog maratonskog čitanja bila je potraga da vidim je li se rodio novi Meša... mislim da još nije, al nikad se ne zna... ima SMRTI a DERVIŠI se ionako pojave odjednom.

23.04.2008.

KOGA IMAŠ KOD KUĆE

Donese mi prijatelj sliku iz "pačije" kad imadoh sedam godina. Pljunuti ja. Prisjetih se onih nekih detalja, čak i pošteno nasmijah kad se sjetih.
Ime oca? pita me učiteljica a ja šutim
Sine kako ti se tata zove? ja opet šutim, ne razumijem
Imaš li babu?
Imam!
Pa kako mu je ime?
Pa Halil.

Ime majke?
Sala

Imaš li još ikog kući?
Nemam nikog, svi su jutros otišli da čiste njivu na Opletu...

KIŠA

Nemam pojma koliko sam tekstova napisao o kiši. Al jedno znam, volim kada pada i umirem kad tek hoce pocet. Kazu da su mi u ratu osteceni neki nervi i da sam ekstremni meteoropata. Nemam pojma sta to znaci al reodvno gledam hoce li u vremenskoj prognozi biti ljutko ili smjesko.
To mi bolje pogađaju od vremenskih prilika. Često pijem energetske napitke i večeras mi pade na um, kako kiša djeluje na mene slično, al mnogo bolje i ljepše od tih napitaka. Možda je neko od vas doktor pa nek mi da savjet:)
Uglavnom budem mrtav umoran a onda mi tijelo živne, osmjeh namjesti na lice, sve mi potaman, svi mi dragi, ništa baš ništa me ne boli i ja znam. Kiša pada. Kiša pada. Kiša pada.
Ako spavam probudim se, promjena je tolika da s eprobudm.
Sad vani pada kiša i nema šanse da zaspem. Zašto da mjenjam bolje za manje bolje. Kako samo fino pada, stavio sam komad lima pod prozor da je bolje čujem. Kradu mi ga ovi što prodaju na otpadu sve živo al imam ga dovoljno. Pada. Oluci pjevaju. Duša diše. Tijelo se uvija od radosti. Kažu da se uz kišu dove primaju. Šta da zamolim kad sama je ona ostvarenje. Znam. Ima ona dova kratka a Bogu draga, a i čovjeku bezbeli. Elhamdulillah. Hvala ti Bože i podari mi da sve moje dove stanu u nju i u njoj obitavaju.

22.04.2008.

NOĆ

Fali mi balkon, čisto nebo, laž o tome da cigarete ne škode, i vjetar koji dim ne bi vraćao nazad kroz prozor.
Svuda oko zgrade prestrli su asfalt i otjerali moje male insekte i njihove glasove. Grad je prodro i u moj kutak. Gori gradska rasvjeta /dvije i pol marke mjesecno, moliću lijepo/. Nema više moje noći. Nema više moje tame. Kad njih dvije bivale su same. Duša i noć. Obje crne al nekako pitomo. Nije li crna boja majka svih boja. Ja volim crnu boju. Volim noć jer mi nudi da se sretnem sa sobom. Mojoj duši ona dođe ko ogledalo tijelu. Gizda joj se. Mekša. Čavrlja. Nekad i osmjehuje. Noć je lijepa. Mjesec nema svoga svjetla i nekako mi je bliži. Isti smo. Ne sijamo ako nas neko drugi ne obasja. I ta mjesečina, ta divna prhut što je nekad sipila kroz krošnju ove zerdelije. Sad se miješa s uličnom svjetiljkom.
Moraću potražiti novi mrak. Prirodnu noć bez neonskih svjetala. Mjesec je još uvijek srećom gore, dalek i nedodirljiv ljudskoj ruci. I žut. I pun. I kako me samo gleda. Divan je on Božiji stvor. Pokoran i lijep. Ko sać najslađeg meda iz dedine košnice.
Stavljamo asfalt svuda. Po ulicama, po podovima, po tijelima, po srcima. Kako tužno izgleda ova rupica iz koje viri zerdelija pod mojim prozorom. Zarobljena. Nismo li svi ovako zarobljeni. Kako mi fali balkon i laž o tome da cigarete ne škode i volja da ih se odreknem. Ne znam večeras pušim li ih il u stvari samo ljubim filter...

22.04.2008.

AHMED HALIL

Uvijek sam smatrao da je moja glavna prednost u pisanju što nikad ne zastanem pred prvom riječju. Uvijek je nekako imam spremnu. Sad ne mogoh da počnem. Kako opisat čovjeka koji se odazivao na Ahmede Halile. Čovjeka kojem su dva imena bila tamam. Valja početi opis čovjeka a opisat riječ. Da. Ahmed Halil je čovjek kome je Bog dao takvu pojavu da kad ga sretnete dopre do vas kao da se znate od rođenja.
Ahmed Halil imao je predivnu dušu i nosio je na licu.
Možda je ovo rečenica kojom sam trebao započet tekst. Čistu dušu u kojoj se možeš ogledati.
Nazvao mi je selam i sjeo na kamen preko puta mene polažući svoj drjenov štap pored durbina kojeg je nosio u desnoj ruci. Ponudih ga cigaretama a on brže bolje poleti drhtavim rukama u džep zelenog kaputa vadeći svoje. Nije odbio moju cigaretu al osjetih da se postidio. Česta pojava kod ljudi u tom kraju koje sam sretao. Stidili su se da mi vojnici ne pomislimo da su svratili zbog cigarete. Snishdljivo je gledao prema meni. Kao da je meni osamdeset a njemu dvadeset i koja. Poštovanje prema pušci i mjestu na kom stojim bilo je očito, i nekako sveto u njegovim očima.
Ahmed Halil je bio Bošnjak. Onaj sveti Bošnjak, otac svih nas Bošnjaka i svega onog što jesmo. Ja sam ga takvog vidio. Mal rastom, sa štapom, kapom francuzicom, širokim radničkim pantalonama, radničkim kundurama na nogama. Crnih očiju i bijele brade.
-Odavde si dedo? upitah ga nakon što zapalismo.
Štapom mi pokaza ka dolini ispod nas prije nego što progovori.
-Sad sam ovdje, od kako je rat počeo!" reče obarajući pogled zemlji u koju zabode vrh svog štapa.
-Imate li koga? nastavih ga pitat raspirujući vatru ispred sebe sa željom da ovog dedu počastim kahvom.
-Ovdje smo ja i nena- odgovori mi -sinovi su mi dole. I opet je na riječ "dole" upro štapom u dolinu ispod nas. U tom pokretu osjetih njegov strah. Znao sam dobro šta znači biti doli. Detonacije koje su potresale kotlinu i dim izmješan s maglom koji je gotovo zaklanjao pogled dovoljno su govorili.
-Koliko imaš djece dedo?
-Ostala su mi još dva sina i kćer.
Steže me u grudima njegov odgovor .
-Imao sam ih sedmero, nastavi govoriti.
-Troje umrlo mlado, još kao djeca a najstariji sin mi pogibe sad u ovom ratu.

Glas mu postade tiši a štap ponovo pokaza u kotlinu.

-Osto mi unuk iza njega, prvo i jedino muško unuče. I on je sad doli s vojskom. Ugledah mu suze u očima kad uzdahnu i opet pokaza štapom ka kotlini više udesno. Razabrah da mu je unuk s vojskom koja je jutros krenula u frontalni proboj linija na desnom boku.

-Dedo, ne bi trebalo danas plaho hodati, počeće granatiranje i po nama čim malo dođu sebi!, rekoh mu tek da nešto kažem. Osjetio sam da traži neku utjehu. Žeđ ga je istjerala iz kolibe s drugu stranu planine.

-Šta misliš hoće li im moći išta? upita me nakon kraće pauze.
-Ne znam moj dedo, probaće, ja nisam odavde pa ne znam tačno teren ali jutros sam čuo preko veze da su naši uzeli prve linije na nekim mjestima.

-Magla je još i ove granate, ne vidi se skoro ništa... Koga ti imaš sine? upita me

-Jedinac sam u babe i majke a nisam se još oženio, rekoh kroz osmjeh da malo vratim tegobu koju proizvedoše prošle riječi. No dedo me skoro ne ču. Kanonada granata u kotlini privuče mu pažnju. Svaku je propratio grčevima na licu.

-Nema se rajšta sekirat dedo, sve je u Božijim rukama,! rekoh pružajući mu fildžan kahve.

Prihvati ga s obje ruke, okrenu dva tri puta među prstima kao da gleda kako mu najčustije ujiše pa onda otpi gutljaj.

-Vazda je i bilo u Božijim rukama... Znam ja to.. al eto. Tanko sam noćas spavao. Starost , šta li? A staroj jutros neko reko da nam je i unuk izašao s vojskom pa se prepala. Nisam joj smio reći da je u diverzantima.

-Koliko mu je godina?

-Sad će u desetom devetnaest napunit ako Bog da.. A dva puta mi je već ranjavan. Stara i ne zna.

-Zar se nije mogao negdje u pozadinu odredit tako mlad a i otac mu poginuo?

-Otišao je sam čim je rat počeo. Čim mu otac pogibe... dedo zastade i uspravi se u svom položaju, ponos mu jasno zasja u očima.

-Teško mi je što je doli al draže mi nego da je kukavica. Isti babo mu, rahmet mu lijepoj duši.

-A sinovi? I oni su doli?

-Jesu, doli su čitav rat, sve je moje doli, reče dedo, vrati fildžan, klimnu glavom u znak zahvale i ustade opirući se na štap.

Poselami se i ode kroz krš "da vidi šta mu stara radi....

0 0 0

Kasnije sam čuo cijelu priču o njemu. Ostao je siroče u prvom svjetskom ratu. Otac mu odveden u roblje negdje u Rusiju. Vratio se tamam da umre na svom kućnom pragu. Odrastao na zemlji, nikad ne prihvatajući partijsku knjižicu niti ostavljajući svoju postekiju. Tog dana dok sam pričao s njim u proboju linija u kotlini poginuo mu je i drugi sin a unuk ranjen. Kažu da je na dženazi glasno zovno jedinog sina i Bogom ga zakleo da nikad do kraja života ne osramoti svoju braću. Kažu da su na te riječi zaplakali svi osim njih dvojice. Unuka sam mu sreo nakon rata. Poznao sam ga po onom prkosnom ugašenom pogledu i crnim, dedinim očima. Dedo je doživio da siđe u svoju kotlinu, svoju srušenu kuću. Tu je umro dvije godine iza rata.
Ahmed Halil je bio Bošnjak. Onaj sveti Bošnjak, otac svih nas Bošnjaka i svega onog što jesmo.
Ahmed Halil imao je predivnu dušu i nosio je na licu.

TJELESNA TELEPORTACIJA

Još od malehna zamišljam kako bi bilo lijepo kad se poželiš nekog mjesta ili nekih dalekih ljudi da čovjek samo zažmiri oči, stisne se i hop, otvori ih na onom mjestu gdje želi bit. Zaista bi se isplatilo poradit na tome. Evo ja sam danas poželio da odem do Tadž Mahala. Da vidim taj mauzolej ljubavi. Da ga samo zraknem, ako ništa ono preko rijeke... zažmirim oči, stisnem ih ono pravo, otvorim, predamnom ista slika. Klik na Google, opcija slike, riječ "tadj mahal". Probrah jednu i s njom u foto shop. Kad nešto zaželim onda zaželim i ima da bude tako. Klik tamo, klik vamo i tjelesna teleportacija je obavljena, slika mi je za uspomenu.

Ostaj u miru ti koju on voljeh
pod tom kupolom
kamenog srca....

22.04.2008.

ODAĆE TE SRCE

Otići ću na bijeli Ljeljen, na Džamiju, na vrh vrhova naše Visočice. U krš što s gromovima u oblacima besjede besjedi. Otići ću iz ovih stopa. Tamo sam nekad pustio svoga konja vranca. Trebaju mi njegove sapi, njegova griva u prstima ovim i njegovo pamćenje. Ako sam ja zaboravio, on se još uvijek sjeća, znam, toliko se puta vraćao i toliko puta odlazio, da znam da zna.

Otići ću na bijeli Ljeljen da te tražim.
Ne bojim se tutnjave munja niti svjetlica kojim zemlju šibaju.
Tako mene kroz uši žiga želja za tvojim glasom.
Tako meni oko drhti i sijeva u pustinji što je gleda tražeći tvoj lik.

Uzjahaću oblak ne bude li vranca,
Rastjerati džine iz Ognjenog klanca
upregnut ću vjetre Bjelašničke zore
pretražiti polja, dolove i gore

Nećeš mi se sakrit, odaće te srce
pronaći ću pute na te tvoje pōde
Nećeš mi se sakrit,
odaće te srce
moje srce
što sa tobom ode...

ZNAŠ LI DA MOGAO SAM

Mogao sam da te ne volim glasno. Da te ne gledam tako. Da te ne sanjam o tebi pjesme ne pišem... Mogao sam.

Mogao sam ne ubrati zvijezde tvoga pogleda, ne kušat plime i oseke mjeseca tvojih zjenica ne vidjet se tako lijepim kakvim se vidjeh u njima... Mogao sam.

Mogao sam ne stresat rosu s livade tvoje mladosti, ne mrsit vlati uredno izniklih snopova, ne kušat miris mojim dahom probuđenih cvjetova... Mogao sam.

Mogao sam ne puštat topli dah usana u tvoje skupljene dlanove, čežnjivo pratit tvoj dah na hladnom januarskom jutru i htjeti biti zrak u kom će se rasplinut... Mogao sam.

Mogao sam ne znati šta je sreća, mir svih mojih nemira... Mogao sam.

Da te nisam sreo...

Zato volim onaj dan u kom si ustala, onaj put kojim si krenula, sopstveni korak koji me pred tebe doveo...i onaj dašak milosti što nas je spojio.

18.04.2008.

DŽUMA

Jutros sam tih. Petak je. Dan moje mature. Svakog petka dok ustajem, tragom sunneta gusulim tijelo i u čistu odjeću za taj dan određenu ga oblačim, ja se prisjetim onog dana davnog kad koto vode dedo na verige metnu i pod njim vatru raspali. Sine, kad se voda ugrije okupaj se, obuci ono što sam ti jučer donio, došlo je vrijeme da s dedom pođeš na džumu...
Neni su se oči orosile suzama, majka je prvi put oborila pogled pred mojim i nikad više nijedna ni druga neće me dočekati sjedeći u kući. Ustaće, pomaknut se, učiniće onaj makar nevidljivi pokret ako ne mognu ništa drugo samo da pokažu poštovanje... Deset godina kasnije, naš efendija će mi pri ulasku u džamiju dati znak očima da zauzmem njegovo mjesto i budem imam na džumi. Na taj dan dedo će u samoći naše stare kuće otpasatI nasljeđenu mušku hladnoću i ozarena lica i toplih očiju priznati mojoj neni da više ne žali umrijeti... Tako sam ja učen da te ni stas ni ljepota, ni godine ni porijeklo ne čine čovjekom.
"Znanje je, sine, bolje bogatstvo od novca", prenijet će mi pred kraj rata dedo riječi imama Alija, "znanje kad dijeliš uvećaje se dok se novac umanjuje."

Jutros sam tih. Petak je. Dan moje mature.

Kad svi vozovi na kojima krstarim prugama života zastaju. Uskoro će, ako Bog da, doći i taj dan, kad ću i ja svoje dijete posjest u krilo, poljubit u čelo, poklonit mu novu odjeću da obuče i za ruku povest na džumu. Mene je vodio otac mog oca. Nakon džume otići ćemo na naš harem, na njihove mezare. Tu su, jedan do drugog.
Ko je ovo sine? pitat ću.
Ovo je rahmetli dedo Ahmet, babo tvoga rahmetli babe.
A ko je ovo sine? Ovo je Halil tvoj babo a moj rahmetli dedo.
Proučit ćemo im Fatihu a ja ću pustiti da mi nevidljive suze poteku, potrat po običaju dlanovima desne ruke njihove bašluke i biti sretan što nastavljam višestoljetni krug.

I nikad niko neće ovu Bosnu razumjeti niti njenog Bošnjaka shvatiti dok ne nauči da ga poštuje i njegove krugove motri. Mi smo kao mirna površina vode. Čime god nas takneš ugledaćeš krugove i onaj prost, miran al odlučan stav u pogledu koji govori: Ne diraj mi krugove!

16.04.2008.

KO JE NA POTEZU

Naslutiti tugu znači imati vremena da se pripremiš za nju, znači tugovati duže, znači šta god da znači. Uvijek sam volio one pjesnike koji bi jednostavno napisali samo jednu riječ.

Kiša
i prepuste meni da je osjetim

Ljubav
i ja je se prisjetim

Tuga
i ja kliknem glavom.

Nakon tridesetih život se ponavlja, tragove zbilje ne slijediš više od početka ka neizvjesnom kraju, no nekako od već vidljivog kraja ka onim prvim stopama, i kad ih osjetiš, naslutiš, znaš da je to nešto iscurilo, da mu je došao kraj...

Nekad sam krio i do sebe sama da vidim te jasne znake. Jahao sam divlje konje sopstvene obijesti i propinjao ih uz hrzanje na zadnje noge sred guvna duše. Ubijao sam kopitama svaku travku, željan u krijenu da je satrem.
Nakon tridesetih život se ponavlja, konji obijesti odavno su bez potkova ostali i na jaslama svezani ne odazivaju se na vabljenje.
Tabla života na kojoj vučemo poteze ima jasna polja i jasne figure. Sačuvat ću snagu za pijune jer bez kraljice ne umijem igrat.

Jedan bijeli skakač i lovac prijete mi iz zasjede

Jedan crni pijun pod budnim okom svoje kule kraju table žuri...

Štoperica je stisnuta i vrijeme curi...

16.04.2008.

USTANI

Ustani
Sada ustani
na noge svoje ustani

vodim te na polje gdje leptiri ne znaju za naš svijet
gdje bez krila se leti
samo treba da se nasmiješ
gdje jučer u travi čeka da ga dohvatiš
umiješ
počešljaš
prema danas nagizdaš
i sutra
ko čahura žira s grane hrasta visi

Ustani
Sada ustani
na noge svoje ustani

i ruku desnu ispruži

u prste mi prste upleti
ko pletenica na vratu čilne djevojke
da poskočimo
u grivi mlada kulaša
što galopom daljine krati
da vjetar naš zajašemo

Ustani

skini bole i nedaće
tužne ruhne haljine
suhe grane imele
što pod jastuk ih mećeš

Napusti dole kahara
u prste mi prste upleti
došao sam da ti pokažem polje
gdje sa osmijehom se leti

ZEMLJA MI OPET NA KIŠU MIRIŠE

Noć je prostrla tamu i razvukla krajeve. Ušuškala vrevu dana i pustila svoje hladne dlanove na naš dah. Užegla nebeske lampe i žuti fenjer mjeseca. Šapnula "ššššššš polahko" na žurbom ponesene igrače i dodala im suhe peškire odmora. Provirili su iz skloništa nevidljivi noćni muzikanti i zasvirali tihim gudalom proljeća zrikove pod mojim prozorom. Još to nije skladno i silno, još su to probe za toplije noći.

Moj prozor.
Otvoren je.
Još jedna cigareta pre spavanja. Još jedno brojanje zajedničkog.
Šta djelimo noćas?
Ovu tamu,
ovaj mjesec,
ovu planetu
ove zvijezde
ovo srce
i ove poglede
znam, tamo negdje, duboko u sebi, samo na nekom drugom prozoru tvoj je dah, na moje ah.

I priznaću ti da pripaljujem još jednu
ima nešto u ovom dumanu što ga odbijam
ispustim ga polahko, on zastane, krene lijevo-desno, a onda osjeti onu svoju struju, svoj talas, ko iskusan surfer odmetne sE u nevidljivost.

I zakle bih se da se sad nervozno smješkaš, podižeš obrvu, čupkaš prstiće i gledaš na sat. Gužva oko tebe, poznata lica ne shvaćaju tvoju potrebu za samoćom i Mirom, ne čitaju jasne znakove tvojih očiju. Uzalud zijevaš i na silu ih sneno gledaš. Oni te ne vide, sve su to tragači za ogledalima.
Pitala si mi davno hoću li ti uvijek pisat. Ja ću uvijek pisati NJOj a ti gledaj da to budeš Ti.

I eto me sad,

dolazim, DOVOLJNO SI ODRASLA DA VJERUJEŠ U ČUDA.

INDIJANAC

Sad sam indijanac na sapima svoga pastuha... šiba me povjetarac prerije u divljem galopu mladosti. Razgonim rosu mirisa što ostadoše na krajevima doline kojom su noćas protunjali naši bizoni. Zovem se Pero koje je žedno hartije i jašem sivca Koji voli daljine. IZ plemena sam Zaljubljenih u dolini Čežnje.
Drhte mi peruške duše dok bliskoća horizonta najavljuje pogled na tvoj vigvam, na tvoj odraz u vodi Jezera nade.
Još izdaleka odašiljem ti strijele uzdaha, tomahavke žudnje i koplja odlučnosti.

Zovem se Pero koje je žedno hartije a ti si Tinta što ne može u slova da se pretoči. Ti si odsjaj nade koju oko blijedolikog nikad neće moći pojmiti.

Jahaćemo zajedno u sljedeće jutro, u istom sedlu slijediti trag bizona...

PO OBIČAJU

Otvoren prozor na ljeto podsjeća, topal jugo zavlači se u dah. Dim od cigarete risa svoje likove na vlažnom zraku. Po navici širim nosnice tragajuć za mirisom noći. Vlažim usne i stišćem zubima osmjehe. Zatvaram oči i tražim tvoj trag. Vidim ulicu usku, tvoj lagan hod, iznad glave želja da odeš daleko. Na jezero gdje labudovi ne sele, voda ne mrzne, šaše se ne suše a pjev ptica ne prestaje.
Ideš sama pod kišobranom i ne znaš da ja slijedim tvoj hod, pratim tvoje stope na vlažnom pločniku. Ponekad kao da osjetiš, zastaneš, okreneš se pa opet nastaviš.
Ne znam gdje ideš, ne znam šta misliš al znam, na jezeru gdje labudovi ne sele, voda ne mrzne, šaše se ne suše a pjev ptica ne prestaje ja ću te čekati...
...Sad se vraćam na svoj prozor, pod svoju strehu u svoju večer...

10.04.2008.

JEDNA LAŽ

-O jednoj laži u kojoj sam učestvovao još nisam načisto!" veli mi moj ahbab.

-Nisi načisto- kako?

-Nisam načisto jel dobra ili nije...

-Ne znam, ako tražiš mišljenje morat ćeš mi ispričat, ako mi ispričaš morat ćeš računat na to da ću ja to negdje napisat.

-Ma bjeho danas u Hercegovini i sretoh dvoje ljudi u čiji sam život bio nekad davno uvučen. Grizla me savjest al, danas kad ih vidjeh po prvi put se zapitah, može li laž zaista biti dobra?

-Ako ne računaš da mi ispričaš a navlačiš me ovako, računaj onda da ću se ja naljutit.

Ma mogu ti ispričat. Nije to nešto. Radio sam tad dole, na tom terenu. Znao ljude, ljudi znali mene. Jednu večer sav izgubljen doleti mi jedan komšija. Kaže pomagaj, pogriješio sam al' pomagaj ako Boga znaš.
Pitam ga šta je a on mi ispriča.

Nakvu s njim što radi na pijaci, šejtan ga natento, te je u auto i negdje kraj grada. Taman da je pritisne a naišle dvije iz komšiluka i vidjeli ga.

-I on se tebe sjetio?

Ja , i on meni direktno na vrata.

Kaže brak će mu se raspast, djeca siročad ostat, a fin par, znam ih, i vole se đavo ih neodnio.
Štaću kud ću. Pitam ga kad se desilo.
Evo sad veli on.

Kontam, kontam al' ko će ženama jezik zavezat.

-Jesu nju vidjeli, pitam ga.

Jok, kaže, taman sam je bio poklopio.

Vidi, velim mu, ne smiješ ni za živu glavu priznat, to je osnovno, nisi i gotovo, smisli da si nekom dao auto, nađi nekog da prizna, al prije toga probaj nešto drugo. Ako uspije bit će selamet.

Šta? veli on.

Pali auto i ženi smisli nešto i u auto s njom i na isto mjesto.

-Ih, neće ona htjet.

Probaj.

I eto, to je ta laž o kojoj razmišljam.

-Pa šta bi, pričaj.

Pa ništa ubjedio on nju nekako, odvezo tamo, šta je bilo šta ja znam. Uglavnom sutradan žene počele pričat kako je viđen na tom mjestu i ispod oka gledat njegovu ženu.

Kad su vidjeli da se ona smješka nisu mogle istrpit te ti kod nje. Vidjeli smo ti ga tu i tu tad i tad.

A ona?

Ona ništa, samo se smijala i vikala: Dobar je moj Semo.

-I ostali su zajedno.
-Jesu, danas ih viđo, malo se postarali a ko nije.

ZOLJA I OSA

Volim ostavit trag o osobama koje su svojom pojavom ostavile trag u mom pamćenju. U istom ovom mjesecu aprilu desio se hinjski napad HVO-a na naš grad. Dojučerašnji saveznici su tokom noći u potpunosti blokirali naš mali gradić. Naša jedinica od 60 ljudi podjelila sa na tri dijela u ranim jutarnjim satima i krenula na najvruća mjesta. Moja grupa imala je zadatak probiti se iz grada na putu ka Sarajevo a onda opet nešto više desno o tog pravca probati ući u grad. Bilo nas je devetnaest, prosjek godina 19. Uspjeli smo bez sukoba izaći iz grada a onda smo naredna tri dana uz nekoliko ranjenih i dva šehida prvi probili blokadu. Rahmetli Muzafer i komandir Gera pali su kao šehidi u borbi gotovo prsa u prsa na obroncima ovog grada. Jedinice iz Sarajeva stigle su nam u pomoć treći dan i uz njihovu pomoć te snažne udare po svim linijama grad je riješen blokade. Pri zadnjim utvrđenjima do grada kada je naš proboj već bio siguran Hasanu se pogorša rana od prijašnjeg ranjavanja i krenuh s njim nazad do mjesta odakle smo krenuli. U putu nas dva puta zarobiše tek pristigle jedinice iz Hrasnice. Kad se nakon iznenadnog straha zbog tih događaja pribrasmo i objasnišmo s njima nastavismo nazad. I tu, usred šume, od umora, borbe i trodnevnog nespavanja, dobrano nervozni naletismo na ženski smijeh. Djelovao je kao pravi znak ludila, spasi me što smo ga čuli oba. Gledam u Hasana on u mene. Puška u ruku i ka glasu. Odjednom se začu škljocanje automata. Na ledini ispred mene dvije djevojke, rekao bih vršnjakinje, s automatima u rukama.

-Stoj ko ide?

-Naši smo

-Niste naši ne znamo vas, bacaj pušku.

-Muderisovi smo, vodim ranjenika i ne bacam pušku, pun mi je fitilj ovih zarobljavanja.

-Momci su ok, začu se iz žbunja desno gdje je ćućao nepoznati muškarac.

-Šta je ranjeniku.

-Proradio geler,

-Evo tableta jarane, reče prva

-Ja sam Zolja reče kad je ponovo pogledah,

-Taib drago mi je, ova druga je sigurno Osa

-O već si čuo za nas

-Ne samo pretpostavljam.

Zapalismo po jednu s njima, rekosmo šta se niže događa i krenusmo dalje. Okrenuh se nakon nekoliko metara i taj prizor nikad ne zaboravih, zolja je iz džepa vadila pastu i četkicu za zube.

Nekoliko mjeseci kasnije, na drugom mjestu u drugoj bitci, u malom rovu provedoh čitavu noć s jednom od njih. Da je tad bilo prilike za juriš ja bi bio rahmetli. Nikad neću zaboravit to prkosno lice na odsjaju mjesečine u puškarnici rova. Drugi borci nisu bili radi upoznavat tu vrstu saboraca, no ja znam da sam se kasnije kad bi me hvatao strah u borbi sjetio upravo njih... ako one mogu a ne moraju, može i Taib... Cure ako ste žive skidam vam kapu, ako ne nek vam je vječni rahmet.

09.04.2008.

TI IMAŠ MENE

Zapleši sobom... bez muzike, onako bez traženja takta i smisla, bez zašto i kako. Samo zapleši a kad osmjeh nadođe podigni ruke i ubrzaj.
Baci pogled na vrata i prozore, ureži u sebe to znanje, da na svakom zidu imaju ma kako dug bio i pleši jer želim da plešeš.
Pleši za mene, za sebe, za nas.
I počni pjevušit, nek tišinu sobe prekine tvoj glas...
Našao sam jednu livadu kraj rijeke...
... ja, ti i komad deke.

Našao sam komad neba da nas gleda.
Ja i ti u oku boje meda.

Naša sam zraku sunca dovoljnu veliku da nas ovije
i snagu u srcu
da to ostvarimo

Budućnost je takva, ko ti zidovi što se vrte oko tebe
uvijek ima prozor ili vrata
a ti i onako imaš mene
a ja imam čekić i špic
gdje ti pogledaš
ja da udaram
i zid će nestat
nešto od topline tvoga pogleda
nešto od mojih udaraca

a onda, kad ti pružim ruku
da prođeš na moju stranu duge
shvatićeš
kako je čvrsto obećanje
koje ti dajem.

09.04.2008.

MATRIX

Razgovaram s bliskom osobom. Svakodnevni kontakti donose svakodnevne riječi:
-Šta ima?
-Evo!
-Šta se radi?
-Nako!

onda pauza, šutnja

-Jes ovo vrijeme nekakvo!
-Jes baš je nekakvo.
i opet pauza

Vidim, ta osoba je daleko od mene. Bliskost je još damar navike. Udaljujemo se. Pitao bih je nešto intimnije, nešto o onom "šta me briga" u očima joj, al ne pitam, jer moja misao o tom ne nalazi mjesta za to. Zna ona da se udaljujemo. Samo ne znam zna li da ja to već vidim. I šta ako vidim. Hoću li učiniti nešto. Umreženi smo, hardverski još smo spojeni, softverska podrška je tu. Samo ne znam bi li razmjenio neke intimnije podatke. Ima tu onog malog ljudskog ponosa. Je li loš ili nije ne mogu sad da dokučim. Onog ponosa što se javi da kaže, zašto da ja to učinim kad ona neće, kad ona to dopušta. A možda ona baš to čeka, možda se udaljava da mi omogući onaj potez lastike. Da je trznem k sebi i da se još jače zalijepi. Danas vidim da to neću učiniti. Danas sam jendostavno jednak njoj. Danas bi i ja da me neko trzne, da se malo potrudi oko mene, da pokaže da me poznaje, da me iznenadi.

Takvi smo mi ljudi. Ko ovi računari. Neko je na stepenu pentium keca, neko dvice, neko trice, neko... Razlikujemo se i po programima, po optičkim uređajima, broj USB priključaka... I po UPS-ovima. Neko ih ima (babu, majku, brata ili sestru vani) neko nema, radi bez te vrste zaštite. Neko je na devedeset petici, neko na devedeset osmici, neko na XP, neko na Visti. Još uvijek uz malo volje svi se možemo umrežiti. I umrežavamo se, mijenjamo i izmjenjujemo stikove, vršimo update i downloade.

Neko nema anitivrusa, svaki ga virus štopa, neko ima ovaj ili onaj, neko se konektuje na Allaha, neko na Jahvea, Neko na Saibabu, Hare krišnu, neko samo na Boga, neko na sebe samog, neko se pustio i sam postao virus...

Neko ne bi da bude bilo šta od tog, al ne može iz matrixa.

Ona je mlađi model, jači kapacitet diska i veći broj megaherca, ja imam veći broj dobrih programa i gotovih predložaka, još uvijek njenu teorijsku nadmoć prevazilazim rutinom i spremnim šablonima... možda je bolje pustitI da ode... Sad, dok još nema bugova, ako ništa, nekad kasnije na globalnoj mreži da se sretnemo bez konflikta...

ALLAH TE OBRADOV'O BRATE!

Prije mjesec dana u jutarnjim satima zazvoni mi telefon.

-Molim! Halo!

Prekida... Nepoznat broj, gdje me nadje na sabahu.

Opet zvoni, i opet prekida. Gledam rubriku propušteni pozivi, listam opcije. Slab mi je mobitel. U mene nigdje nema opcija prozovi korisnika. Ima spremi broj, koristi broj, nazovi korisnika...ali nigdje prozovi korisnika, čim budem imo para kupiću i ja jedan od ovih novijih modela koji ima tu opciju.

Svejedno, pozivam korisnika. Jedva zazvoni i već se čuje: Halo!
-Halo, zvao me neko s ovog broja.
-Ja sam, Taibe, Meho.
-E Meho, šta ima odakle tebe?
-Ma evo, izvini što te prozivam al nemam na kartici.
-Ma ništa, reci!
-Čuj, malo mi je nezgodno, al ono si mi jednom reko ako bude frka da te zovnem.
-Reci!
-Ma imam ovaj dom platit a kratak sam skroz pa rekoh.
-Koliko i do kad?
-Ma to je frka, bio mi ovaj jedan rekao donijet neke pare jutros da platim danas do podne, al evo me izradi.
-Pa kako da ti dam nisam u Sarajevu uopšte.
-Hm, pa ne znam, rekoh nisam se nadao, bio mi je čvrsto obećo.
-Vidi, sad ću prekinut pa te zovem za koji minut samo da vidim može li se šta sredit.
Ok.

Zovem broj. Čovjeka s kojim sam jednom popio kafu na baščaršiji. Izgledao mi je skroz dobar insan.
-Halo, selam alejkum brate!
-Ve alejkumu selam, ko je?
-Taib je, prijatelju, Taib-Konjic.
-Đe si lijepi moj brate, šta ima kako si mi?
-Evo dobro je, halali što te uznemiravam, treba mi jedna usluga.
-Reci.
-Imam jednog momka gore, studira, treba mu 100 KM da dom plati, mogu li ga poslat tebi?
-Ma naravno, samo nisam u Sarajevu.
-Imaš li mi nekog drugog preporučiti, nisam ni ja.
-Vidi, zna li on gdje moja radnja?
-Objasnit ću mu.
-E sad ću ja zovnut one svoje tamo da ostave za njeg. Kako se zove?
-Meho!
-E objasni mu a ja ću ovim mojim reći da mu daju.
-Ok, hvala prijatelju!
-Hvala Bogu, selam!
-Selam!

0 0 0

Jutros ponovo zvoni moj telefon.

-Selam brate!
-Selam!
-Šta ima, kako si mi, ometam li?
-Ma jok, baš mi je drago da si nazvao.
-Vidi, žurim, samo da ti kažem, ostavio sam tamo u radnji kovertu za onog momka.
-Kojeg momka?
-Pa onog što si me zvao prošli mjesec.
-Mehu! Al' nije me zvao ovaj put, valjda se snašao.
-Nema veze, pošalji nekog drugog, samo nazovi one moje u radnju i reci kako se zove da znaju kome će dat.
-Ma da te Allah nagradi brate al' ne znam koga bi ti poslo.
-Nemoj mi te priče brate, ja tamam vamo pričam kako si me obradovo prošli mjesec, pošalji nekog, sam si rekao da se trebamo pomagat.
-Ma jesam, ali..
-Ništa ali, bratu treba sevaba, snaćeš se ti, hajd pa je pijemo uskoro, ako Bog da. Selam!
-Selam.

08.04.2008.

ODOH SPITI DA TE STO PRIJE UGLEDAM

Silom se tjeram na zijevanje ne bih li one male centriće u mozgu što se brinu o spavanju zavarao kako mi se spava. Ne spava mi se, ali ovaj zid u koji gledam ionako ne govori ništa osim: okreči me... Ne bih krečio dok ne otopli nema šanse. Uvlačim dubok dim cigarete i pušem prema njemu...šta ima okreči me.
Hoću da legnem, da se slegnem, da malo pustim ušima da ašikuju s ovim treperenjem kišnih kapi na staklu a onda, polahko u topla predvorja moje mašte, u ono dvorište što sam samo za nas dvoje izgradio, onu kolibicu-brvanaru. Sklopit ću oči, na vrhovima prstiju se ušunjat u san i pripaliti fenjer na stupu kraj vrata.
I lijepo je što uopšte ne moram znati gdje si sada. Bit ćeš u tu, garant je volja mojih snova. Uvijek rodi one koje želim.
Ugasit ću ove oblake, pobrisat kišu. Na sred neba narisat mjesec u punom sjaju, mjesečinu pustit kroz krošnje obližnjeg bagrema, zavalit se u ljuljačku na sofi i lijeno podviknut:
Pile, jesi ti za kafu...

08.04.2008.

ZEMZEM

Čitam sad ove naše postove i na http://arabi.blogger.ba/ nadjoh kao izvor posta "Shahid" školski list Medrese "Osman-ef. Redžović" u Visokom. Podsjeti me to na medresanske dane u Gazinoj medresi u Sarajevu čijom se softom i dan danas osjećam. Podsjeti me na list njenih učenika ZEMZEM. Tu sam objavio svoje prve pjesmice, priče, šiljio svoje pero.

Mislim, bar do mog vakta, da sam bio jedini učenik drugog razreda koji je postao urednik tog lista. Bjeho i u ratu spremio jedan broj, znam da je izašao al ja ga se ne sjećam, zbog izostanaka i tako dalje postao sam jedini kojeg izbaciše iz škole u tom ratnom periodu.
/Kad bolje razmislim, po mnogo čemu sam bio poseban u toj školi :)/

Urednikovalo se poslije rata tu i tamo. I za novac i za sevab, no, nikad više nisam osjetio onu tihu zebnju s kojom sam u Oslobođenju čekao da oštampaju novi broj ZEMZEMA. Gore, na vrhu zgrade, gdje se sad okreće ono čudo, bio je restoran, dobra a jeftina pica... kupim tri i trk u pogon...
I nemam danas ni jednog broja koji sam radio. Podsjetih se i žao mi što je tako. Eh, znam, rat je poharao i Gazine magacine tako da sumnjam i gore da se mogu naći svi brojevi, al probat ću, zadovoljio bih se da ih i kopiram.

Eto arabi me podsjeti naponemom u svom postu a ja sad listam u glavi sva ona lica iz Zemzemove redakcije. Sve one koje su svoj spisateljski put započinjali baš na listovima tog časopisa... Enes Karić, Džemaludin Latić, Hadžem Hajdarević, Bajro perva, Sevret M.Ćehajić i dosta još danas poznatih insana.

NINĐA

Pijem svoje dnevno slijedovanje brusnice. Pristao sam da svakodnevne bolove pripitomljavam tabletama protiv istih al još uvijek gajim nadu da će ovi hladni i vrući napitci pobjedit godine i uboje.
Prolazi Senči naziva selam.
Raja za stolom pita ko je on?

-Ninđa, velim
-Kakav ninđa?
-Ninđa Senči!
-Ninđa?
-Da. Ovaj čovjek je ninđa.
-Trenira karate?
-Ne trenira ništa... u stvari pojma nemam šta sad radi, ja ga pamtim kao ninđu. Jednom davno, u jednom ratu, u podnožju jedne planine u sred jednog sela, ostade sam među neprijateljem jedan čovjek. Stajao je na balkonu kuće s heklerom u ruci. Prilazili su mu s desna, s lijeva, s traga.
On je mirno stajao. Pustio je onog s lijeva da mu priđe i poslao ga u vječna lovišta. Pustio je onog s desna da mu priđe i pokazao mu nirvanu beživota. Pustio je onog straga da mu priđe i poslao ga u čitulju. Onda je lijenim korakom napustio dvorište, preskočio ogradu, pretrčao polje i stigao do nas.

-Jesi živ Senči? pitali smo.
-Jesam, što pitate? rekao je.

Ovi drugi, koji nisu vidjeli i dalje su ga zvali Senči.
Nas dvojica, zvali smo ga ninđa.
Sad ga samo ja zovem ninđa.
Sutra možda više niko neće znati da je Senči ninđa.

-A što je ovako smušen, je li puko? pitaju me ovi iza stola dalje
-Puko, nije puko, samo je zabrinut, čuo je da u životu ima gadnih stvari i jednom mi se povjerio kako ga plaši što njemu nikako da se dogode.

28.03.2008.

KRV I ĐEM

Meni je u glavi ostalo da se ono mjesto kod Butmira što smo '92 napadali zove Kotorac ili Kotarac, kako god. Stigli smo tu da jednom za vazda oslobodimo to naše Sarajevo. Hercegovački gorštaci navikli da ratuju s brda na brdo iznenađeni i uplašeni ležali su u nekim plitkim tranšejama čekajući napad na nekoliko desetina metara udaljenog neprijatelja.
Tog jutra pucalo nije samo s onu stranu duge koja se kao uzainad pojavila negdje desno od nas.

U svakoj grupi uvijek je bio makar jedan čovjek koji je zbog svojih neratničkih osobina, bio tu samo da ne bude na nekom drugom mjestu gdje ga možda ne bi shvatili. Donosio bi hranu, čuvao stvari, dužio magacin. Tog dana sreća ga nije htjela. Morao je činiti sve to ali i biti doista blizu. U jednom trenutku, negdje iza popodneva kada je već bilo jasno da nećemo maknut s mjesta odakle smo trebali poć, kroz svu grmljavinu eksplozija začu se njegov glas.
Pomagajte ranjen sam...oj majko moja... moja noga... ostaću bez noge...

Napuštamo zaklone, sageti do zemlje bježimo do snajperskih hitaca trčeći k njemu. Zavaljen u jarku, sav blijed stišće desnu nogu a između prstiju šiklja krv... Uzimamo ga i nosimo do najbližeg bolničara...

Koji peh, kontam u sebi. Ostavimo ga iza linija i od svih ans, baš njega da pogodi.

Čekamo u rovu kraj prve pomoći. Izlazi ljekar sav namsijan.

Jel vašovaj što ste ga sad donijeli?
Jeste, kako je?
Ma dobar je ne sekirajte.

Uto iza njega izlazi on. Ne šepa, bez zavoja kao da se ništa nije desilo.

U džepu iznad koljena imao je đem od jagode. Geler je probušio i džep i đem. Krv koju smo vidjela između njegovih prstiju nije bila krv...

Ostala je samo pjesma u trenutcima odmora...Tvojima venama teče đem...

ZAMIRIŠI SA MNOM

Bio je mladi vojnik u tuđoj zemlji, sricao prve riječi njenog jezika i prva sjećanja njenih izlazaka sunca. Ličila je na Bosnu po toplim očima njenih ljudi, njihovoj patnji i molitvenim mjestima, sve drugo nije bilo zeleno osim njenih očiju.

Ona je bila kći mrtvog oca i mrtve majke
sestra mrtvog brata
i majka mrtve Fatime.

Na svetom spisku šehid brigade čekala je svoj broj.

Prošli su se nekoliko puta pogleda oborenog na zemlju. Onda je jedne srijede ona usnila san i malim zgužvanim papirićem poremetila mir njegovih koraka.

Pitao je druga šta piše, a on mu reče... Hoćeš li da zamirišeš sa mnom?

Mjesec dana iza toga ona je ušla u njihovo područje i na internetu je osvanula poruka...

"Jedini moj, kreni kao onoj što te čeka, ko prosjak prođi barikade koje nas dijele, i ne sumnjaj na mjestima koja sam ti pokazala. Svi oni okolo ne znaju za našu ljubav. Prigrni mahramu moje odanosti i oči te druge sem mojih neće vidjeti. Zalog moje ljubavi u njedrima je moje bašče, duboko pod pragom moga srca...ti znaš moje srce.. Uzmi ga na svoja pleća i kad me vidiš izvadi crvenu ružu... a onda pusti... da zamirišemo zajedno... zauvijek tvoja...!"

23.03.2008.

VRELO U DUŠI

Svanjavalo je sedamdeseto jutro zemaljskog Adema. Na dugoj zaravni u vidokorugu pojavi se brdašce. Zakuca srce i potakoše se njegovi koraci. Već bješe naučio da s brda sa dalje vidi... Smjerno ruke ispruži k Bogu i zamoli... Tako Ti milosti Tvoje prema robu Tvome čije ime nad Džennetom Tvojim vidjeh ispisano, sastavi me sa družicom mojom. Začuđene oči džina što već sedamdeset dana pratiše ovo novo zemaljsko biće slijediše svaki njegov pokret. Ne bi davno kad ovaj lik što kreće se bješe samo komad ustajale ilovače, a sad hoda Zemljom u nekoj svojoj potrazi. S druge strane brda, vidjeli su jasno, slično stvorenje krhkije građe pelo se k vrhu...

To je to novo biće, taj čovjek,što priča se o njemu... Tragač koji ne prestaje tragat... Nejak da ih vidi al moćan da pogledom dopre dalje...

Selam tebi, Havo, družice moja...
Selam tebi Ademe moj!

Ti si vjetar, ja sam plamen
drhtim na svome čiraku
da ne hujiš neprestano
bila bih u vječnom mraku

I Lut svoju družicu za ruku povede. Dok selo njihovo i kraj njihov u džinsku se utrobu pretvori. Ne okreći se draga, tako ti Boga... reče joj tih dok pogledom joj htjede pokazati ozbiljnost riječi. Stiže tek vidjet svu zbilju rečenog i pepeo što vjetar joj rasprši...

Ti si vjetar, ja sam plamen
i da nije daška Tvoga
ne bi bilo ni Adema
ni čarobnoga alema

Hatidžina mubarek ruka, ponese pokrivač k njegovoj glavi... I mirnim glasom ljubavi punim posvjedoči: Ešhedu en la ilahe ilallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu...

ugasi me
probudi me
ja oživim kad nestanem

/kurziv su stihovi Dž. Latića/

JUTARNJE PODSJEĆANJE

Zapiši svoje zakletve, obećanja data drugima. Da znaš kad zaboraviš da više nisi čovjek kao prije.
Zapiši svoje grijehe, zapiši da ih samo dobra djela brišu, i smjerna dova očiju suznih.
Zapiši da san nadomiješta pravo viđenje i zapitaj oči zašto ga ne sanjaju. Zapiši da jutro počinje ustankom protiv sna i lijenosti, korakom k vodi čistećoj, k molitvi , k bloggu nebeskom gdje ostavljaš zapis o sebi danas za svoje sutra. Konektuj se na nebeske servere, skini najnoviji update za sve današnje viruse zemaljske.
Zapiši da voliš bijelo tamo gdje bijelo boja najljepša, i crno tamo gdje crno je najljepše...

Zapiši da Adem je džennet volio a Ibrahim sina svoga

Zapiši sreću jutra u vunu magle umotana. Ovo vreteno dana tebi je dato, zavrti ga ...

usred svijeta čarobnoga ti želiš samo voljen biti

Poljubi trag čela svoga na turbi svojoj i trag njen na čelu svome. Poljubi evlad u san zamotan, halal podaren i majku budnu nad šoljom čaja...

i da nije aška tvoga ne bi bilo ni Adema ....

Zapiši da voliš ovo sobu, ovaj plafon i pod na kom klečiš. Zapiši da voliš ova vrata i ovaj prag, ovaj prozor i ovaj pogled...

Zapiši da voliš ovu rijeku i zemlju kojom teče, njena brda i dolove, njene škripe i goleti, njene vjetrove i oblake.

Zapiši da voliš blagu ćehru svoga komšije, dedinu šutnju i nenin vječni osmjeh. Da voliš zarudjelu travu na očevu mezaru, njegov šehadet i svoj put kojim si ga nastojao stići.

ispod sunca kružim snijem, s mora tvoga aška pijem.......

Ponesi prostirku duše, na prozor jasnosti, istresi hale i ponose što za potku ti utkani nisu, izvadi miris iz desnog džepa i spusti ga na žilu kucavicu lijeve ruke...

Ja smrt kao šerbe pijem
na vaše se brige smijem

Prisjeti se svog Resula,
Prisjeti se Grada znanja
i krvavog dojenčeta na rukama tvog imama.
Prisjeti se da ga ljubi
dok mu suze život išću
Prisjeti se golim mačem na dušmana da kidišu.
Prisjeti se šehadeta Ehlul bejta na Kerbeli
kad na srcem tvog Resula lešinari su letjeli...

Prisjeti se Huseina
uplakanog Abidina
Muhammeda i Sadika...

da otkriješ jašmak jedan sažego bi neba sedam

Probudi se znakom jasnim prije nego s kućnih vrata kročiš u san dunjalučki, u varku vještu, u lov na sjene što bježe pred onim koji ih goni i dahću za vratom onom ko ih se kloni.

I gdje ti je spisak onih kojima si, u ime Boga, ljubav svoju poklonio... znaš da si im dao dio srca i da ti je pazit na njih kao i nase

Hajde, ustani, turbu svoju u džep košulje spremi, osmjeh na lice zadjeni u lijevo glavu zakreni i sam sebe imenom predaka zovni... Ti Taibe ibn Halile ibn Ahmete, i onda pogledaj desno i imenom potomaka se oslovi, ti Taibe ebu Ali... Dan u koji ćeš kročit i zemlja kojom ćeš hodit prostrana je i za osmjeh i za bol i za dobro i za grijeh, izađi i zahvati prema ahu srca svoga...

Kao soko kad se vine, nebu plavom u visine, ispod sunca kružim snijem, s mora tvoga aška pijem.......

/kurziv su stihovi Džemaludina Latića/

19.03.2008.

KNJIGA

Budi mudar. Nemoj olahko odbaciti nijednu knjigu. Ma kako se činila nebitna i nepotrebna na prvo čitanje. Ostavio je. Možda nije došlo njeno vrijeme. Možda je snijeg pao i zameo hrapave ćoše tvoga doma a taj što je piše na muci žege pustinjske je skapavao. Spusti je u rafu, ostavi na čekanje i opet joj se navrati. Sačekaj ljeto kad u visokom letu put tvoga neba metla sunca pobriše svako sjećanje na jutrošnju hladnoću. Možda ćeš u sparini njene prve rečenice upiti mudrost, naučiti iskustvo i kupiti još jedan ljudski život. Možda baš onaj u čijim je tragovima odgovor na pitanje koje tebe muči.
Nikad mi ljepša Paklina pod snijegom nije osvanula. I znam da je zato što noćas sanjah da je nema. Neretva ispod nje nosi šapate planina. Zastali žubor razliven u ravnici na obalu donio visibabu. Ko zna u kojem šumarku je razvila latice. I ko bi ti osim Boga mogao reći, da će se rijeka zadojena snijegom popeti do nje i donijeti pod moje prste.
Ja nikad neću biti brdo, bilo bi me strah mjenjati tokove rijeka, slijegati pod sobom zemljinu koru. Ni vjetar, ni kiša, ni snijeg...
Biću samo ja, pred sobom u samoći vadiću srce i kucati za njega. Plijevit mu lijehe, otklanjati korove... baš kao pušku čiji mi kundak Božijom odredbom onoga jutra sačuva život. I svi će znati da ga imam kao što i nju imam. Al' neće ga vidjet baš kao što i nju vidjeli nisu. I bez obzira na zakon koji vlada neće mi ih moći uzet sved dok budem šutio o njima.

Imam na ramenu jednu rafu, u njoj imam jednu knjigu... knjiga ima svog pisara. Piši, velim mu, piši sve po redu, svako slovo, svaki dah, nemoj da ti ruka zadrhti... sutra kad tvoj drug bude došao s rukohvatom smrti, ti ćeš odložit knjigu i otić a ja ću pred nju stati.
Razlika je to... Zato si ti pisar a ja insan.

13.03.2008.

ZABRINUTOST

Sad mi se Gazalija grohotom smije s najgornje stalaže najbliže police mome stolu. A zašto? Njega su nekad zaskočili hajduci dok je putovao i on im dade sav novac što je imo bez ikakvog opiranja uz molbu da mu ostave knjige koje je gonio na svom magarcu. Na pitanje šta je tako vrijedno u tom tovaru on im odgovori da je tu njegovo znanje. I onda mu se jedan hajduk naceri u lice i upita kakvo je to znanje kad ga na magarcu tjera i tako lahko može izgubiti. To je, priča kaže, natjeralo Gazaliju da primjeni drukčiji metod učenja, tj. pamćenje.
Eh, a zašto se meni smije grohotom?
Sad odoh da srknem jednu s noga jer mi je pritisak nešto opo usljed ovog metiljavog jutra, i tako , uz taj čin dizanja pritiska, jedan od prisutnih uleti mi s pitanjem?
Ja se trznuh, kontam bil mu reko da sačeka dok se ja dokopam svog računara... Ta me misao, naravno, navede da preispitam svoje znanje. Valjat će davat odgovor za njeg. Jes da mene uglavnom kritikuju što mi je jezik nekulturan, ulični, kako kažu, al za tim ne hajem vele, jer, kao, znam šta radim, no ovaj problem sa znanjem nema opravdanja.
Svu svoju krasnu memoriju i inteligenciju sam počeo koristiti da lendohanim, a kad treba dati odgovor, naravno tu je moj računar...Mojih divnih 500 giga hard diska s pažllivo njegovanim folderima i podfolderima.
Treba ti nešto o KRIŽARSKIM RATOVIMA? Samo sekundu da otvorim disk K, evo folder KRIŽARSKI RATOVI, hoš općenito ili nešto usko...ima podjelu po godinama i po ličnostima...

Možda bosanska književnost?
Vidi kako su poredani: Adni Anđelović, Mahmud-paša, Alić Džemaludin, Alić Salih, Alijagić Nedžib, Arnaut Selim, Bajezidagić Derviš-paša,Basic Husein, Bašagi Safvet-beg, Bašeskija Mula-Mustafa, Bašić Mustafa Rešetljanin, Bego Ibrahim,Bekric Ismet, Bjelavac Abdullah, Bjelevac Abdurezak Hifzi...

Evo imam i historiju svijeta: po godinama, po zemljama, po ličnostima... vidi bolan šta je tih ličnosti

Evo , vidi ovdje, kad je kod nas građena ova čaršijska džamija tek su temelje prve džamije kopali u Indoneziji...

Ali pajdo moj, dok ovaj internet nije haro ja sam ti ovdje sve ručno ukucavo, i zahvaljujući svojoj memoriji, bezbeli i pamtio, sad sam ti truba, copy-paste me uništi.

Sad ne vjerujem ni da me sama ima ako me na hard disku nema... a šta znam kad odem u ribu, na selo, kad me sretneš bez laptopa na kafi???

Ništa, ni nazvat te ne znam ako ti broj gdje zapisan ne nađem, svu pamet potroši da bi opsluživo ovaj računar umjesto da on mene opslužuje... i sve nešto kontam, šta će biti sa mnom kad jednom struje nestane...

08.03.2008.

GLASOVI, KIŠA I DŽEZVE

Budim se jutros uz čudan šušut... razgonim površinu sna i izranjam glavom ispod deke... Ne mogu da dokučim šta to čujem. Nije ni tako hladno, tješim se odlazeći do kupatila. Tamo me dočeka ogledalo...pogledah se a onaj šušut se pojača, gledam bolje i razaznajem: To ja izlazim iz mode.

Malo kasnije ulazim u biblioteku. Živi žamor, Andrić i Rizvić se svađaju o muslimanskom pitanju u desnoj rafi, odavno sam namjeravao da ih razdvojim. S.H. Nasr pokušava da objasni Tantaviju da oksidentalizam ima sasvim drugo lice od onog kakvim ga ovaj smatra. Ovaj mu suprostavlja svoje mišljenje pozivajući se na Ibn Tejmiju, a ovaj opet s police iznad govori da ga krivo interpretira. Vuk drašković s police Jugoslovenski pisci prijeti Džemi Latiću a ovaj dostojanstveno odgovara

AŠIK-DŽEMAL IME MI JE
OVO PRAZAN GOVOR NIJE
JA SMRT KAO ŠERBE PIJEM
NA VAŠE SE BRIGE SMIJEM

U odjeljku RIJEČ I MISAO je užasan žamor, samo s vremena na vrijeme čujem neki dubok glas kako se izdvaja i govori REPLIKA, REPLIKA, REPLIKA

Gazalija dijeli SAVJET VLASTIMA, Lorka pjeva svome gradu, Gabriel Garcia Marrquez se žali nekom na STO GODINA SAMOĆE... ne mogu da podnesem tu buku, zatvaram vrata i odlazim na kafu. Već s vrata pitanje: Je li Taibe, slaviš li ti osmi mart?

Slavim rekoh, i osmi i sedmi i deveti, svaki u kom imam za kafe i nemoram hećimu...

0 0 0

K I Š A

Gledam s prozora, kiša se igra piljaka na putu. Kad se pogled zamagli učini mi se da kamenčići poskaču sami od sebe i love kišne kapi. Baš kao na Neretvi pastrmke što čine s mušicama.

S vremena na vrijeme zagrmi. Ne resko, onako, u daljini, gore prema Vrapču ugleda se munjina žila kucavica a onda doleti i taj zvuk. Iako podne sve liči na predvečerje. Sjetno je ovo vrijeme. Oči se poslu otimaju i bježe na prozor.

Grmi opet a mene kroz sjećanje doziva glas moje nene.

-Bježi spraga, ne valja biti na pragu kad grmi!
-Što ne valja?
-Nu što ne valja, nevalja i gotovo, hajde silazi.

Spuštam se na suvu naše ljetne kolibe. Dim s ognjišta kao da se boji izaći iz kolibe. Uvija se oko razbacanih glavnji. Nema plamen uz što da se primi, nena je rasprećala vatru i metla hljeb pod sač. Ćusegijom sitni žeru i nagrće je na sač. S vremena na vrijeme iz onih glavnji zavrćka plamen a nena nako za sebe promumla u bradu: Nu, nu... ko da će kijamet nakav...

Sijevnu jako iznad naših Bojišta: Allahumme salli ala Muhammedin va ala ali Muhammed, uči nena

-Ilačeš li ti? pita me
-Ilačem neno.
-Kako da čujem?
-Ešhedu en la ilahe ilallah ve ešhedu enne Muhammed abduhu ve resuluhu!
-E tako, svaki put kad zagrmi, a kad sijevne, prouči salavat, de da čujem jesi li ga zaboravio?
-Allahumme salli ala Muhammedin ve ali Muhammed
-Ve ala ali Muhammed
-Ja, ve ala ali Muhammed

DŽEZVE

Neka si vala navratio, moj Taibe. Sješćeš vala, da kafu popijemo. Evo ne znam kad sam s nekim kafu popila iz velike džezve. Vazda ona mala, dva fildžana. Baš nešto jutros mislim šta se ovog suđa ima u kući a koristi se od bajrama do bajrama. Evo ova velika džezva, dvadeset fildžana u nju staje, ne znam jesam li je ikad ko treba iskoristila. Pa ova do nje, kupio Meho rahmetli jedno u Sarajevu, oprobali je tu večer kad je došo, rahmet mu duši i nikad više...

Gledam poredane džezve i slušam je. Ko biljezi negog starog vakta. Strah me u šaku stisko pa ne mogu da progovorim. Danas je osmi mart. U mojoj tradiciji isti kao i sedmi i deveti i dvadeset deveti. No, pomislih jutros, nema žene koja se neće ponadati pažnji, poklonu, osmjehu... Osim njih. Hiljada bosanskih majki koje ostaše bez svojih životnih saputnika u minulom vaktu.

-Ne znam jel' grehota, al ja nekad pomislim, da mi ga je bolan samo dva sahata, pa ne moramo se ni voliti, da se bar posvađamo ko ljudi... govori dok kašikom miješa tek kinulu kahvu.
Ujutro ova djeca ustanu, ovom ovo, onom ono i tako do podne, onda ne znam šta bi sa sobom. Ne može se ni ova kuća vazda lickat...Eno vidiš mi onu treću džezvu, u nju sam neko jutro zasula kafu, bilo je za četvero, a ja sama... al došlo mi nešto u nju da je zaspem, i pepeljaru ti ja na sto i cigaru u ruku...

Pijem kahvu u kući svoga prvog komandira, na stolu skroman poklon, više znak pažnje nego vrijednosti i jedna ruža... i jedan odgovor mojoj Zijanćerki... eto zašto je dobro pisati blog, sjetiš se, zapišeš, pa te zapisano podsjeti...

... Ne znam koliko se vas sjeća moje priče o mom komandiru i obećanju koje mi je tražio u danu kad je napustio ovaj svijet... Njegovoj Fatimi, ove godine matura..

07.03.2008.

EBU SARA

Bio je jedini arap s kojim se nisam bojao družit. Možda zato što je pušio. Često smo zajedno dolazili na obalu jezera ispod naše kasarne i tu pušili.
Imao je 45 godina i bio od onih ljudi s kojima vam je fino šutjeti. Ako smo i govorili bilo je to šturo, niti je dobro znao bosanski niti ja arapski. Negdje u SAD reče mi da ga čeka kćerka Sara i odbijenica za državljanstvo. Povratak u Egipat za njeg je značio doživotnu tamnicu. Nikad ne pitah zbog čega niti kako završi u Bosni.
Bio je hafiz od svoje 13 godinei prelijepo je učio Kur'an.
Nije gledao mrko, i rekao bih, da je jedan od rijetkih stranaca koji su shvatali naš mentalitet. U borbi je bio smiren. Nije imao onaj ratnički izraz lica. Radio je što mu se kaže i djelovao kao da je to jedini njegov problem: učinit što mu se kaže. Često sam u onim pauzama između jednog i drugog pucanja gledao kako polegnut u zaklonu u ruci drži sliku svoje kćerke a po micanju usana zaključivao da uči. Sjeda kosa i brada, svjetal ten...i sjetom nasmijano lice.
Čuo sam da je po povratku u SAD uhapšen i deportovan... Ne znam, al jadna je ona vlada kojoj su onakvi ljudi problem. Zadnje riječi koje sam mu zapamtio bile su: Ebu Sara problem, nema para, nem' cigara....

...Postoje ljudi tako stvarni u mom sjećanju, a kad se sjetim njihovih sudbina, poželim da su izmišljeni... Ne znam brate zbog čega si tamo gdje si sad, ja te samo po dobru, najljepšem dobru pamtim... i ne znam da li nekad sjetiš onih naših dana... ako si živ sad ti je 60 godina... Moja kosa i moja brada sada liče na tvoju onda kad smo skupa sjedili. Zaključat ću vrata, zapalit jednu za naše prijateljstvo i zaželjet ti od sveg srca svako dobro i tebi i tvojoj porodici...

S iskrenom ljubavlju tvoj brat Ebu Ali

MOLITVA

Ustanem. Popijem kafu. Zapalim cigaretu. I onda za računar.
ABCDEFGH...ENTER
ALTR V...SEND
Mobitel
HALO...YES ...MOLIM...
Rutina je negdje do deset, onda se umorim... do 12 guram nuždom, u 12 mi se jede...JEDEM.. al mi se ne radi, cak mi se spava.

Eh, jedva čekam kad će ezan da se začuje, da zatvorim ovu buhtlu svog života i odem na MOLITVU.

Tamam dođe čovjeku. Da se restartuje, da mu se RAM malo refrešuje, procesor rastereti, hard disk posloži,matična dahne, ekran odmori...

Stanem, umirim se i kažem ALLAH JE NAJVEĆI dižući ruke kojima simbolišem odbacanje trenutnog i konektovanje na VJEČNO.

Pa učim molitvu a misli me škaklje... računi, računi, računi, a onda slijedi sedžda, prva ko znak da smo od zemlje, pa vraćanje i kratko zadržavanje kao simbol ovog života pa opet druga sedžda kao znak da ćemo opet u zemlju.... kakvi računi...nigdje računa...

Pa se opet ustanem... Platiće se računi, završiće se poslovi... neka, polahko...veled-daaaaaaaaliiiiiiin!

I kad izađem iz džamije nema tih oblaka koji bi mi zaklonili sunce...

Dobri moj stari DOS:

C:/SRCE/ DIR
TI ZNAS

C:/SRCE/TIZNAS/DIR
VOLIM TE

PONEKAD

Ponekad osjetim kako ćerpići vremena koje slažem u zidove jastva svoga kvrckaju i trune malter kojim sam ih zido. Čovjek kao i zemlja na kojoj stoji ima svoje zemljotrese, svoje epicentre, uragane, cunamije.... Zadrhte zidove a prozori se smrače. Tad riječi suhe stisnute glasnicima boli pokretom iskusna čovjeka svikla na teškoće i nadmoćnost sudbine napuštaju svoja polja i svoja staništa povlačeći se duboko u njedra visokih planina. Ne povlače se kao kukavice, već kao mudri stari ratnici svjesni da postoje bitke i neprijatelj kojima je skloniti se s puta već pola pobjede...

Ostanu usput svi pridjevi, priloške i odredbe, ostanu zarezi, dvotačke, navodnici... samo subjekti i predikati na svojim leđima nose veliku tačku i teško tijelo uzvičnika, ko na nekom dalekom križnom putu... Sklanja se moje
JA BJEHO!
JA JESAM!
JA ĆU BITI!

U njedra šutnje, u njedra gdje prijatelj neće zaći iz poštovanja a neprijatelj zbog straha....
U tim zbjegovima čuvam slike voljenih bića, uzvike radosti, potoke čistih nada i bjeli behar pokrivača istine koji nadkriljuje i moje jučer i moje danas i moje sutra. Jednim je krajem u ezelskim dolinama a drugim se pruža u berzahske slike. Tu poremetim šeme vremena nemoćnim učinim smjene dana i noći, prilegnem da se odmorim...

U tom halu niču ona osjećanja kojima se čovjek nikad nije drznuo nadjeti ime... pojave se tek u dodiru dvaju duša, duboko u našim bićima a stvarnost ih motri tek kroz kozmičke blijeskove očiju i slatke trzaje usana... To su one riječi što ih ne tvore slova a naslućuju ih samo duboki uzdasi naši...kao vjetar koji niko vidio nije, kao duše koje nikad vidjeli nismo...

04.04.2008.

SVE STVORENO SVOJ PAR IMA

Ponekad snu ukradem noć. Uzmem abdest, umirim tijelo, izgovorim tekbir i stojim pred Bogom. Tražim oproštaj za svako klonuće, svaki izgubljeni trenutak sebe kada posustadoh... Život je ko naše lice. Vremenom se smežura od neispunjenih želja... svaka bora sopstveni je odustanak od nečeg što pristadosmo da je nemoguće jer ne htjedosmo uložiti dovoljno snage i strpljvosti. Teške su želje koje pogledom bacamo a lijenošću dočekujemo. Hladna mi noć obraze štipka, turba na sedždi prijenja ne čelo, zemlja sa zemljom rado se spaja, noć sa danom, golub s golubicom, srndać srnu piskom doziva... sve stvoreno svoj par ima.

Praznih se postekija prisjećam. Dedina, babina, Čupina, Nusretova, Mujina, Gerina, Mirsina, Suljina, Muzaferova.....

Bašluk iznad glave i ispod noga... u paru...

sve stvoreno svoj par ima...

ponavljam noćas jer hoću da sam na straži svojih uspomena, svojih dana što život mi je njima tkan... na ovoj serdžadi ništa drugo do serdžada nije, istkani dani, mjeseci, godine... na potci sudbine mojom rukom šare izvezene...

sve stvoreno svoj par ima...

ponavljam noćas jer hoću da sam na straži svoga srca, plijevim mu lijehe, korove čupam ko cvjetu suncokreta tepam o jutru, o suncu o danu jednom, sasvim novom, sličnom ono jučerašnjem, al samo sličnom, jer sutra je novi dan, sasvim novi, neponovljiv, i nosi u sebi priliku

sve stvoreno svoj par ima...

Ponavljam noćas jer hoću da se budan probudim, na novom danu zahvalim, novu priliku poljubim...

možda baš u njemu i ove usne svoj će poljubac naći...

...sve stvoreno svoj par ima...

ZNAM TE

Kako se lijepo smiješ u sebi. Kilometrima daleko čujem kikotanje tvoga srca... Ovo na zapadu, crveno što ostade iza zalaska sunca, nije nikakav odsjaj mora, to je kraj tvojih usana razvučenih u osmjeh... I kako si opet slatko nervozna, kad oči otvoriš bjeli mjehurići maslačka lete ti sobom...
Čujem i ono "klop" kad vrh jezika prisloniš na nepce pa onda pobjegneš njime ka usnama. I ona slatka nervoza ruku, olovka što dubi na svom srcu tražeći riječ, a riječ u grudima ko klokinjavo vrelo, klobuk nadošo i čeka da se rasprši po hartiji... Vani hladna noć, a ti otvorila prozor, da je prepreka bude manje... da miso slobdno leti ko pčela s tvog cvijeta na ovaj cvijet...
A ja! Ja bih izašao u noć da dočekam tu kišu ljubavi, no razapet osmjeh sreće, ko jedra onog velikog, crnog, gusarskog broda, baca se po licu dok sva silina ovih slova utapa se i izranja iz mojih očiju.
Kako još jučer ova slova bjehoše teška, tonula su do dna duše, večeras, večeras ne mogu. Evo prstima ih barčem i gnjuram, a ona opet plutaju i plutaju....
Poklonio bih ti pjesmu... al oči mi je pjevaju, no znam, kad prisloniš glavu na mehku stranu sna, čućeš njen pjev...
I ujutro kad kreneš niz stepenice, niz ulicu, vrckasto... ja ću biti tu, da ljubim tvoje cik i tvoje cak... Hajde sad...
hajde....
tako...
odahni......
i neboj se potresa
to su samo aritmije moga srca:)

30.03.2008.

MENI JE TAMAM

Sunce me zove u svoje snove,
ulice dana kraj vode plove,
dok žubor njen imenu Neretva se odaziva.
Nil je meni tužan,
Amazaon strašan,
Drina plahovita,
Gang previše mističan

Neretva mi je tamam.

Ćuprija stara, evo gledam, jednim je krilom, nakon toliko godina opet zamahnula. Ko sletjeli soko što pogled zaklanja od proljetnog sunca. Oko kula, u bistroj vodi, mekousne pastrmke udvaraju se kamenu. Ćemer središnje kule čeka svog prvog skakača. Ona zastala u svojoj bistrini i pušta obale da plove negdje uzvodno.

Ne gledaj me tako voljena rijeko, suzom ću se bacit na tebe, jal obiješću rastrganog osmjeha, jal uzdahom ožurene mladosti...

Sunce me zove u svoje snove
iznad zemlje, iznad vode, iznad kule
a opet ispod sunca
na vrhu munare čaršijske džamije
evo gledam sad...

Prema zalasku sunca, mezaristan šehida, sjene su uvijek nasuprot sunca... evo i sjena moje munare bježi k čaršiji, ko srce stidne nevjeste od pogleda dragog...a kad sunce zgasne s akšamskim ezanom i sjene će nestati... jedno bez drugog ne mogu...

Nil mi je tužan
Amazaon strašan,
Drina plahovita,
Gang previše mističan

Neretva mi je tamam.

JEDNA PITA ZELJANICA

Zovem raju povodom obilježavanja dana brigade, i kako to već ide, zovnem popričam i sjetim se. 23.juna /bješe li petak ne znam ni sam više/ 1993.g. padala su igmanska brda. Branila se svaka bukva ali tamo gdje smo uspjeli zaustavit njihove jake napade helikopteri su odrađivali. Jednostavno, braniš jedno brdo svim silama a oni vojsku helikopterima prebace na brda iza nas... a onda belaj. Helemenjese. Tog dana koji je oko podneva izgledao skroz miran krenuh da prošetam jednim bjelašničkim selom. Lagao bih kad bi rekao da je to bila šetnja s ciljem upoznavanja prirodnih ljepota tog inače lijepog kraja. Hodao sam da vidim jel ima u kojoj kuća kakva nana koja bi znala skuhati pitu. Sve što je za pitu trebalo nosio sam u svom rusaku i plus kutiju cigareta da platim uslugu. I nađoh jednu tetku, tamam došla da pokupi još neke sitnice iz svoje kuće.
Pita se suče ja pušim i čekam. Na brdu iznad počinju ekslopzije granata. Znam da me u našoj privremenoj bazi čeka neka zelen za ručak, vidio sam kad sam pošao. Ne mogu je smislit. Pita se peče, ja pušim i čekam. Brdo polahko gori.
Vidim brata Čupu trči prema meni. Maše. Hajmo jarane napali gore! Uljećem u kuću.
Jel gotova?
Evo saće
Nema saće, daj
Samo još malo
Daj tetka kakva je da je, i briši odavde...
Uzimam pitu golim rukama, poskače na oprženim prstima, trpam je u ruksak, kidam dio Čupi i trčimo do baze.
U bazi haos. Vojska ručala i dobila proljev. Iz poljskog wc-a trče direktno na kamion. Uzimam pušku, i nekoliko desetaka paketa municije trpam u ruksak. Začu se miris zeljanice. Zaboravih je izvadit.
Kamion vozi nekih 20 minuta i staje. Iskačemo i idemo ka brdu. Govore mi je da je komandant otišao ranije s nekoliko momaka u džipu i da javlja da je opkoljen na liniji.
Pošlo nas je osamdesetak u dva kamiona. Liniji se primiče dvadesetak najbržih. Bacio bih municiju koju onako nesmotreno nabacih u ranac ali šta sad. Srećemo našu liniju. Pitamo gdje naš komandant-pokazuju naprijed. Čuje se tekbir i trčimo. Trčimo u bukovu šumu koja se u momentu pretvara u horor. Gotovo iza svake bukve pomaljaju se njihova lica. Iznenađeni su našim jurišem. Koristimo tu prednost i odbacamo ih nekih tridesetak metara nazad. Izravnavamo se sa komandantom. Samo nas je malo.Oni napadaju u grupama. Kad zaustavimo jednu, nova friška i odmorna polazi s vrha brijega prema nama... Dan prolazi, prage koje se pojaviše na brdu presjekle su dolazak našeg pojačanja. Postajem baza za nadopunu municije. Spašava nas što koriste rasprskavajuću muniziju... naši pancirci probijaju stabla... Čekamo mrak i pojačanje... samo, nema više zdravih u našim redovima. Tri šehida, dvadeset i troje ostalih ranjeni. Oni više ranjeni povlače se pozadi, lakše ranjeni drže špic. I smrdi. Smrdi na sve strane. U jednom momentu kad napad na mom krilu malo jenu okrenuh se da vidim šta je s ostalima.... nemoguća slika... iza stabala s jedne strane vire face i ugrijane cijevi naših pušaka, s drugu stranu vire gole guzice... Nikad to neću zaboravit, kako izgleda čovjek suočen sa smrću, sa sijačem u rukama i spuštenim pantalonama...
Zovem Avdu, pitam sjeća li se?
Sjećam jarane, najposranija bitka u kojoj sam bio...

Pola sata iza ponoći iznesoše me s linije... Pregleda me doktor s fenjerom u ruci. Ovaj će izdržat do bolnice, veli... Kako sam se tada prepao...poželio sam da bolnica bude na kraju svijeta... Na liniji mi ostaje ruksak sa svim stvarima, mjesec kasnije komadant pita je li bilo išta vrijedno u njemu da nadoknadi... Bila je , velim mu, jedna pita zeljanica...

29.03.2008.

BRUSNICA

Bašča u As-u ponovo radi. Stolovi i stolice na proljetnom suncu mame na kafu. Kafu sam prestao piti, ali taj jutarnji ritual i dalje zovem tako. Pijenjem kafe. Sjedam za stol najbliži Neretvi. Čujem joj šum i osjetim miris. Naručujem ledeni čaj.

-Brusunica, breskva?
-Može brusnica.

Dvilje patke igraju se dangube. Gledam jednu. Uzleti i krila uzvodno nekih pedesetak metara, spusti se na rijeku i lagahno pusti da je ona ponovo vrati na isto mjesto odakle je poletila. Onda opet poleti, opet se spusti pedesetak metara uviše i ponovo ista stvar. Pomno pratim tu njenu igru. Mislim, lovi tako, ali ne. Ništa. Kao djeca kad trče na tobogan, kao mi nekada s lingurama u rukama. Naporno penjanje navrh brda. Spuštanje , penjanje, spuštanje. Radi igre i radi djetinjstva.

Mislio sam da je ledeni čaj samo naziv napitka. Ovaj je zaista leden. Grlo mi se zaokružilo od prvog gutljaja. Kah-kah. Eto ga. Drugi gutljaj ide kroz stisnute usne. Tako pijem nešto što je hladno. Mogu li usne zaista zagrijati piće, ne znam. Tek sam na pola čaše kad osjetih žig u desnom bubregu. Ne sad kontam. Subota je, imam neke planove. Sjetih se Zejda, on je nedavno u Turskoj po cijele dane pio sam čaj od brusnice. U jednom trenutku vrisak mu je ispunio hotelsku sobu. Umalo da se obistini onaj vic o Muji koji sjedi na šolji a Fata mu ugasi svjetlo.

Mislio je da su mu oči iskočile.

I zaista, kada bubrezi djelotvornim dodirom čaja od brusnice izbace svoje taloge, nastaje pakao. Ne vjerujete. Pijte ga nekoliko dana, ili pitajte Zejda.

Ma pusti bubrege. Uvijam leđa nekoliko puta ka unutra i situacija se smiruje. Ona patka i dalje igra svoju čudnu igru. Kao da vježba polijetanje s vode. Kad ode negdje na jug, na neko mirno jezero, moći će onim drugim patkama govorit: Ovo je šaša kako je poletit s Neretvinih brzaka. VIdi se na njoj da je od tog posla. Vrat joj nakav dug i uzak. Pravo zaprđeno stvorenje koje uvijek ima neku potrebu za dokazivanjem.

Bašča u As-u ponovo radi. Stolovi i stolice na proljetnom suncu mame na kafu. Kafu sam prestao piti, ali taj jutarnji ritual i dalje zovem tako. Uskoro je dan naše brigade, kupio sam za tu priliku šteku Marlbora. Vadim današnju kutiju i pripaljujem. Kah-kah. Milujem Treskavicu, Bjelašnicu, Vlašić, Velež, Prenj, Majevicu... sva ona mjesta na kojim smo pušili Marlboro... I na um mi pade Prokulica, ona bi na kraju rekla
jutro.......