GLAVATIČEVO HOMEPAGE

  Postavi stranicu kao homepage!

STRAŠNI DAN

Zima je stezala svojim mraznim rukama selo koje kao okamenjena priča sa svojim protruhlim krovovima, zameteno u muku glasova o ratu i strahu pokušavaše zaspati. Rijeka ispod polja divljala je poput čovjeka kojeg je teški udarac sudbine otjerao u ludilo pa udara i kriči ne vidjevši ni početak ni kraj, ni sebe ni oko sebe. Rika samrtnika koji ne zna ni da se rodio niti da će umrijeti. Valovi su poput razgoropađenog diva otkidali ledene zakorine duž svoje obale i mrvile ih noseći ih u mrklu noć. Uho je drhtalo od znakova nesreće, koja je pjevala u tom avetnom času. U trošnoj kućici sred sela starac nije mogao da zaspi. Prošlost ne nadolazila kao da je huk razgoropađene rijeke tekao iz njegova djetinjstva noseći  sve slike i sjećanja. Voda. Misao o njoj stezala ga je i otimala snu. U toj noći voda je bila sve. S vodom je počeo san. Tekla je jaka, mutna, široka, razlijevala se u njemu i van njega razdirući ga i taložeći ga. Isplivavao je iz nje čas mlad i poletan čas star i iznemogao. Groznica staračkih misli izgonila mu je tu istu vodu po tijelu, topila mu misli tako da je od svega ostala samo zbrka izvjesnosti pomiješana sa strahom i zebnjom koja je drhtala u njemu. A vrijeme je proticalo sporo. Pokušavao je da se ophrve glasu neizvjesnog, neshvatljivog poziva da se spremi. Za šta nije znao. Samo je put pred njim protezao svoju nesagledivost i vijugavost. Osluškivao je ritam svoga srca .Šum znakova koji nijemoćom pozivaju na opreznost spram svijeta ovoga..Prizivao je u pomoć mudrost naučenog i proživljenog.. Bilo je uzalud,.Sve oko njega treptalo je zadahom prošlosti. Budio se u nečemu što je bilo. Nesvjesno je opipavao predmete na i oko sebe želeći da se razuvjeri.Ništa nije imalo svoj oblik. Cjelokupnost dešavanja govorila je o prošlosti. O ponavljanju.On je bio u toj noći i čekao njeno svanuće. On je umro u danu koji ona navješćuje.

Ustade i priloži drva na ognjište.Plamičak koji gotovo bješe utrnuo poblijedi u dodiru sa vlažnom hrginjom bukova panja. Na trenutak svjetlost zastade i on iskoristi taj podareni momenat da još jednom sabere misli. Da se otme vrtlogu i osloni na razum svoje staračke misli. Pogled nije skidao sa ognjišta. Plamen je poput sitne zvijeri zaliziviao pukotine ponuđenog zalogaja kao da kuša njegov okus onda bi se izvio i zatrenutak poremetio stanje tame u sobi mjenjajući oblike na njenim zidovima. Starcu se učini kao da se pred dobar obrok  proteže a onda viđe kako se vrh plamena  umnoži i svojim  jezičcima obgrli upareni panj počevši ga gutati  uz cvrčljivo puhanje  kojim kao da se drvo branilo od iznenadnog napada.Na ognjištu se načini nekoliko zafrktanih plamenih svrdlova. Starac ne može da se još jednom ne strese pred prepoznatljivošću tog trenutka. Budnost mu je odagnala izmješanost postojećeg i zamišljenog ali on još uvijek nije mogao da razabere odgovor na sve to. Gledao je u plamen i vidio u njemu sagorijevanje svog sopstvenog života.Djetinjstvo, godine provedene u hodžinoj kući, njegovi odlasci U Sarajevo. Iz plamena kao da ga prekoriše Umihanine oči.Zasjaše mu iz treptaja ali mu se učiniše hladne, hladna svjetlost, prirode sasvim drugačije od one koju pamti. Gdje je ona sada? Oprašta li u ovoj noći svoje probuđene nade? Halaluje li neiskusnu poletnost mladosti jednog neukog zanesenjaka. ..? Vrijeme je vani bičevalo prirodu koja cviljaše po njegovim udarcima. Kroz protruhle podlačke na krovu vjetar koji je iznenada oživio i odagnao  tišinu zavuče se u prostoriju i na ognjištu se njegov bič uhvati u koštac s plamenom. Plamen kao da se na trenutak prepade, poleže po ćađavom zidu a onda vidjevši da je priklješten prope se i svojim jezicima poletje za iznenadnim gostom. Još većom snagom kao da iskaljuje bijes zalomi svoj obrok. Vjetar kao da se ne obazrije na to. Još jače je puhao drmajući sve što je mogao da dohvati . Starčeva probuđena čula i dalje su se borila sa znacima devra koji su obigravali oko njega. Prepoznavao ih je ali nije mogao da povjeruje. Obazrije se po kući zastajući pogledom na svojoj čeljadi. Dvije šćeri i žena činile su se da spavaju no ženino isprekidano disanje govorilo mu je da san nije okusila u toj noći. Dubok uzdah što se s vremena na vrijeme otimao iz njenih grudi odavao je staze njenih misli. Gore je ona u planini. Sa svojim Alijem, Hasanom i najmlađim Husejnom. Ona je u stisku njihove ruke koja čvrstoćom zahvata pokušava ugrijati hladnoću željeza.

Starac kao da se trznu. Ustade i lahahnim korakom krenu prema vratima. Noć ga dočeka vijavicom i mrazom koji razgoropađene iglice zavuče svuda po njegovom tijelu kao da ga ispipava i provjerava njegovu snagu. Starac na tren zastade a onda kroči i krenu ka sredini sela hodajući po površici čije hrskanje jedino u čitavim zvukovima noći podsjećaše na nešto lijepo.

Sebilj bješe zamrznuo. Voda je donekle tekla samo ispod donje česme kroz protruhlo korito. Priđe i drhtavim rukama dotače vodu.Uzimao je abdest zaklanjajući tijelom fenjer na čijoj nejasnoj svjetlosti sebilj izgledaše kao kakvo džinovsko tijelo kakve morske hobotnice. Tijelom ošinutim hladnoćom vode prolazili su žmarci i neka okrepljujuća, osvješćujuća snaga.Kad god bi ga nešto stislo i gušilo  dolazio je do sebilja i na njemu uzimao abdest.

Nekoliko puta mu se učini da čuje pucnje u planini. Malo kasnije dug rafal prolomi noć i razuvjeri njegove nade da mu se pucnjava samo učinila. Znao je da do nje mora doći ali sve dok ne oču ovaj rafal vjerovao je u čudo. Pođe prema kući. Žena je već bila budna. Sjenke su po sobi igrale svoju igru skrivača. Pogledao je ženino lice i učini mu se da dvije sjenke na njenom licu pokušavaju da joj se zavuku u oči. Izgledala mu je kao slijepa, kao da na mjestu očiju ima dvije prazna duplje a onda plamen na ognjištu zaigra jače i on vidje kako ona plače.

Pucnjava učešća. Ono čega su se bojali nagovještavalo je svoju postojanost. Već nekoliko dana očekivao se dolazak četnika i seoska omladina je u planini iznad sela već nekoliko dana i noći slabo naoružana držala busiju. Vijesti iz mjesta kojima su četnici prošli bile su jezive. Ko slike pred smak svijeta. Starac je predlagao i svom i narodu iz okolnih sela da se sklone iz manjih u veća mjesta u pruže otpor. Nisu ga poslušali. Planinštaci srasli sa svojim ognjištem kao sa svojom sudbinom nisu imali hrabrosti da ga napuste. Rađe bi da smrt dočekaju na njemu. Nekako im sigurnija i prirodnija izgleda tu, kraj njihovih kuća nego život u tuđini. A tuđina je sve odakle pogled ne dopire na njihovu dolinu.

Pucnjava još više učešća i reklo bi se primače selu. Kao da je na starčeve misli davala odgovor.Misli mu bjehoše sa sinovima. Gore su! Pucaju! Kroz sav strah i gorčinu osjećanja iz dubine srca probudi se i izbi na površinu ponos. Nešto mladalačko zastruja mu žilama kad pomisli kako je uspio da odgoji djecu onako kako knjiga zapovijeda. Bore se ako su živi! Bore! Ponavljao je to u svojim mislima osjećajući kako će smrt uz to biti samo korak u svijet za koji se spremao čitav svoj život.

Ženini prsti prepibarali su zrna tespiha a usne izgovarale molitvu. Znao je za koga moli. Znao je da ga ne prekorava za ono što je odlučio. Da ostane sa svojim narodom makar se i ne slago sa njihovom odlukom o ne napuštanju sela. Pored djece, ili možda jednako s njima ona, njegova žena, bila je berićet na kom se Allahu nije mogao nazahvaljivati. Pogleda je pogledom kojim gleda voljenijeg od sebe i umalo da joj ne prekide molitvu traženjem halala.

Kroz prozor u donjem dijelu sobe ukazaše se plamenovi s upaljenih lučika. Pucnjava je podigla i ostale u selu i izlazili su sa upaljenim lučem vani da bi bolje osluhnuli.Zejneba i Rukija, njegove šćeri, sjedoše na svojim slamaricama,.Savijenih koljena , uzaslonjene uza zid gledale su čas njega na sred sobe čas majku na sećiji. U očima im je igrao strah. Šemsu zaboli njegova neopreznost. Mogao je bar njih da pošalje do grada dok ovaj agaret ne prođe.Kakvo je god zlo u većim mjestima je manje. Potraži u svojim mislima riječi koje bi im upitio kao umirenje ali ubrzo odustade. Tu su gdje su i najbolje da su svjesne toga. Ako prežive valjaće im, ako ne … Allahu hvala na svemu. Snove koji mu zadnjih dana nadolaze čim sklopi oči otjera iz svoje glave.

Neki dan se obratio ženama u mektebu, nakon vijesti o silovanjima u mjestima koja su četnici zauzeli, Rekao im je da je svaka muslimanka koja na pravdi Boga bude silovana čista. Znao je kako je to slaba utjeha za strah koji ih je obuzimao i isto tako je znao da je jadan onaj muški svijet koji dozvoli da se to desi sa njihovom ženskadijom. Prekoravajuće misli su mu se ponovo vraćale na njegove kćeri ali znao je da je to uzalud. Nije mogao da ih spremi kad drugi nisu spremili svoje. On je hodža u tom mjestu i njegovo je da trpi ćud svojih seljana. Momaka iznad sela bilo je dovoljno da odbije manju grupu ali pretpostavljao je da je četnička horda puno više brojna nego se to govorilo.

"Šta sam još mogao učiniti”, zapita se polutiho. Nekoliko mjesta uzvodno je palo a da nije pružilo nikakav otpor. Mislili su ako ne pruže otpor bolje će proći. A nisu. Kad se nisu sklonili jedina mogućnost je bila da pruže odbranu, pa kakvu bilo. Obrazlažući to nekoliko dana ranije po prvi put je svojim seljanima ispričao tužnu priču o događajima na Kerbeli.

"Za sebe ako udare punom snagom ne možemo mnogo učiniti kao što nije mogao ni hazreti Husejn ali možemo s plemenitim nijetom da se uzdignemo iznad vremena zaborava i svojim otporom zlu u ratu gdje se pobjediti ne može bez Božijeg kerameta, da ostavimo sjeme za neke  druge pobjede u novim vremenima.Ako se nećemo povući što ja i dalje mislim da je najpametnije onda bar možemo pokušati i dati do znanja većim mjestima da ako smo se mi ustali u odbranu to oni mogu i više od nas…”

Nije išlo nimalo lahko. Stara uvrježena  misao da ih neće niko ako oni nikog ne diraju teško je ostavljala seljane, no ipak je nekako na kraju izmolio da se odluče na pružanje otpora. Nije htio da gleda mladost svog sela kako gine pod nožem zateknuta u krevetima. Imao je tri sina i nije želio da sve što je uložio u njih bude bez borbe predato na milost onima koji milosti nisu imali. A bili su hrabri. Dao im je imena  trojice odabranih ljudi; hazreti Alije, poslanikova zeta i dvojice njegovih sinova, predvodnika mladića u Džennetu.

-"Ako u ime Boga budete pružili otpor i pali kao šehidi naćićete se u koloni koju će predvoditi vaši imenjaci”, govorio im je pred polazak na planinu.Najmlađi Husejn je bio najvižlastiji i najhorniji za borbu. Bio je sav na njega. Dvojica starijih su imali nešto majčine mirnoće ali ipak nićim nisu pokazali da se dvoume  kad već nije izglasano da se povuku.Nisu krili da se nadaju da će ostati živi dok je Husejn bio načisto da neće i tražio od svih da se prema njemu odnose u skladu sa svojim mišljenjem.Obišao je čitavo selo tražeći halal i halalujući svima. Neki su u selu počeli bili govorkati da je okreno s pameću.Šemso je znao da nije. Znao je da on još nije zadojen dunjalukom i da ga očekivana nagrada u koju nije sumnjao goni da budem doslijedan do kraja.Ostavio je staru pušku njihova dede s rječima:

-"Ovo babo tebi, da ne dopustiš da četnici osjete slast mučenja nezaštićenih”, i pri tome je pogledao na svoje sestre.

Šemso se zapita je li dovoljno dobro shvati njegove riječi. Još jednom pogleda šćeri, oslušnu pucnjavu a onda osjećajući kako mu srce treperi krenu ka mektebu. Seljani su se već iskupljali. Tog jutra ne bi nikoga da je prespavao sabah. Svi su se iskupili, i staro i mlado. Gledali su ga prodornim očima zakrvavljenim od besna i tražili da da odgovor. Šutio je oborene glave shvatajuć da je to njihovo pravo. Pravo da ga optuže za sve što se dogodi.

Kad ga Mešan upita šta da čine ustade, obiđe ih pogledom a onda bez riječi izađe na sofe mekteba i prouči sabahski ezan. Odmah su pristupili klanjanju namaza a na kraju umjesto uobičajene Šemso prouči svoju omiljenu dovu i to na svom  jeziku. Ljudi oboriše glave slušajući riječi dove koje su ponekad podrhtavale sa igranjem Šemsinih usana:    

            "Bismillahirrahmanirrahim. Allahumme salli ala Muhammedin ve Ali Muhammed.

Bože samo od tebe tražim, tako Ti milosti kojom sve obuhvataš, tako Ti snage kojom sve svladavaš, pred kojom je sve ponizno  i pred kojom je sve slabašno, tako Ti moći kojom sve pobjeđuješ, Tako Ti sile kojoj se ništa oduprijeti ne može, tako Ti veličine čije znakove svaka stvar nosi, tako Ti vlasti kojoj je svaka stvar podvrgnuta, tako Ti pojave koja se raspoznaje i onda kada je sve uništeno, tako Ti imena na kojima je sve utemeljeno, tako Ti znanja pomoću kojeg Ti je sve poznato, tako Ti svjetlosti kojom je sve osvijetljeno. O Svjetlosti! O Svetosti! O prvi među prvima. O zadnji među posljednjima! Oprosti mi grijehe koji uklanjaju zaštitu, koji uzrokuju kaznu, koji izmjenjuju bezbrižnost u brigu koji kvare i zaustavljaju dove, koji razaraju nade, koji donose nesreće. Oprosti mi svaki grijeh koji sam učinio i svaki prekršaj koji sam napravio.Evo približavam se Tebi spominjući Te; i zauzimam se kod Tebe za sebe pomoću Tebe; i tražim, tako Ti velikodušnosti, da me učiniš Sebi blizu, i da me daruješ zahvalnošću, i nadahneš me sjećanjem na Tebe. Bože moj! Evo, traži od Tebe ovaj ponizni, niski i pokorni, da mu se strpiš, da ga poštediš i da ga učiniš, sa onim što mu daš, zadovoljnim i da učiniš svako stanje, u kojem je, njemu prihvatljivim. Bože moj! Traži od Tebe ovaj čija se potreba uvećala, čija je muka pri nesreći svakoj s tobom podijeljena, i čija želja za onim što je kod Tebe postade velika. Bože moj! Velika je moć Tvoja, visoki položaj Tvoj, skrivena zamisao Tvoja, očigledna uprava Tvoja, pobjedonosna snaga Tvoja, uvijek prisutna svemoćnost Tvoja, a bijeg od presude Tvoje nemoguć.

Evo tražim od Tebe snagom koju si mi dodijelio, uvjerenjem koje si mi dao, i na kojem si me učvrstio i pomoću kojeg vladaš onima pod Svojom komandom, da mi oprostiš ove noći i ovoga sahata svaki prijestup koji sam učinio, svaki grijeh koji sam zgriješio, svako sramno djelo koje sam sakrio, svaku glupost koju sam učinio, bilo da se zna za nju,  i onu koju sam uradio kada sam bio ili onu koju sam javno pokazao, i svako djelo čije bilježenje si naredio plemenitim pisarima koje si odredio da paze na ono što radim i na ono što mi se dešava, i koje si učinio svjedocima protiv mene skupa s moga tijela dijelovima. O vrelo iz kojeg samo dobro teče. O kapijo pred kojom svako zlo stane! O Svjetlo u mraku usamljenih i nesretnih! Učeni koji učen nije bio! Spusti svoj salavat na Muhammeda i porodicu Muhammedovu, a učini od mene ono što bi Ti želio da bude. Ja i ovaj džemat Tebi se pokoravamo i s nijetom svojim u ime Tvoje tebi se sklanjamo, ako je suđeno da žrtva naša bude opomena drugih Tebi vjernih robova i propast Tebi neposlušnih mi smo zadovoljni i spremni na to. Učini da ako nas čeka bol Kerbele i naša smrt ima jačine Kerbelske poruke i snage. Bože ne dozvoli da ikad padnemo toliko da nismo u stanju da se ponovo uzdignemo: Podari da nam mezari nikad ne budu van glasa mujezina koji na molitvu Tebi poziva. Naše su riječi nemirne i nesavršene, mi ni u dubinu svojih želja ne možemo proniknuti, ali za Tebe to nije nikakva prepreka. Podari nam da učinimo ono što je najbolje za nas i za našu vjeru na ovim prostorima."
…Ljudi su šutjeli . Njegova dova im obistini ono na što je on opominjao da će se desiti. Nisu se razilazili niti šta pitali. Samo je poneko dijete zaplakalo laktom majčine ruke probuđeno nakon kratko sna. Snene oči su odavale spremnost na sve samo da se kutarišu ali nisu znale kako.

Šemso konačno progovori i svima lahnu.

-"Djecu, žene i djevojke poslati u sela niz rijeku, odmah. Jači nek nejake odvuku na saonama. Stariji koji mogu da se bore neka se naoružaju i zauzmu busiju oko sela. Momci neće izdržati. Po pucnjavi se vidi da je udar žestok…”

U selu se sve uskomešalo, pucketanje prtine i njiIska konja izmješala se sa hukćanjem starijih žena  i plačem djece. Šemsine grudi su podrhtavale od studeni i straha da neće uspjeti otpremiti nejač  prije udara. Pucnjava na planini je bivala sve žešća i moglo se vidjeti da su se branioci povukli na čuku više samog sela. Glasove branilaca i četnika vjetar je donosio skupa.

-"Allahu ekber…. Naprijed braćo Srbi! Tekbir… Juriš…"

Ljudi su sleđeni strahom i panikom zaboravili na prepirku, zahvaljivali su Bogu što ima neko dfa im naredi. Pokorno slušanje dalo je rezultata. Kroz izmaglicu nadolazećeg dana , putem kraj rijeke prema selima nizvodno krenula je kolona nejači. Šemsu zabolje srce kad vidje da sa njima odlazi i nekoliko njegovih vršnjaka pravdajući se da su suviše nemoćni da bi pružili otpor.

Sa danom se ukaza sva strahota dešavanja. Tek što je kolona onih koji su napuštali selo odmakla iz polja u hrastovu šumu u polje na konjima sjahaše četnici. Selo je bilo opkoljeno. Samo se još na kosi iznad sela čuo poneki pucanj branitelja. Starci i nekolike djevojke koje nisu htjele da napuste selo zauzeli su busiju iznad i ispod sela u štalama ili iza duvara kojim je polje bilo ograđeno od sela. Šemso i žena mu skupa sa najstarijom kćeri koja bješe ostala s kremenušom u ruci smjestio se u Mujaginoj štali.Krave i sitnu stoku pustili su iz štala i ona je sada mučući i blejeći sundala po selu ili jednostavno stajala pred štalama kao da ni njima nije jasno šta se dešava.Zamoli Allaha da mu podari smirenost i nanišani ispred sebe.Bio je okrenut prem kosi iznad sela i jasno mogao vidjeti kako sedmorica mladića trče prema njemu. Povlačili su se i njemu nekako lahnu kad vidje da među njima nema njegovih sinova.Prizva im rahmet od Allaha i stisnuo na tren suzama orošene oči. Žena je držala glavu među rukama i tupo gledala u njihovu šćer koja  je dršćući stezala sjekiru u ruci. Četnici ispod sela zatvarali su obruč i ispaljivali hice prema ljudima koji su ih čekali sa kosama i sjekirima uz dvije tri puške i poneku bombu.Očuše se psovke i životinjski krici kada nekoliko žena pokuša pretrčati iz donjeg u gornji dio sela.

"Evo bula biće meze… čuo se neki grlati četnik.

Šemso posegnu rukom za džep iz kojeg izvadi bombu i dade je svojoj šćeri, žena uze sjekiru. Desetak minobacačkih granata uz frktanje pade po selu. Štala zakrcka ali izdrži. Ubrzo se oču ispaljenje još nekoliko. Gađali su sa kose na kojoj su mladići pružali otpor tokom jutra. Čegrtav zvuk zapara vazduh i sve se oko Šemse pretvori u mrak. Ležao je svjestan da je živ i ništa više. Vrijeme nije osjećao, Onda osjeti nečije ruke na sebi. Vukli su ga. Kao u daljini čuo je neke glasove i osjetio kako bi bačen na nešto tvrdo.

Zapljusnu ga mlaz hladne vode i on dođe sebi. Ležao je na sredini sela, pokraj sebilja. Selo je gorjelo. Deset metara od njega klali su Raifa. Imao je tek osamnaest godina. Mladićeve oči napinjale su se u ludilu. Nije izdržao.Ludio je čas plačući čas se smijući. Četnicima oko njega to je bilo zabavno. Pustili su ga da naklan trči po zapaljenom selu.Oko njega još je nekoliko tijela. Neka potpuno iskasapljena. Stari Emin bio je isječen na komade a na djelovima trupa ležala je njegova sjekira. Dvije tri žene i djevojke bile su svezane za česme zaleđenog sebilja.Četnika je bilo veoma mnogo. Izvlačili su stvari iz zapaljenih kuća.Dvojica su stajalaiznad njega i mokrila po njemu kroz smijeh govoreći:

-"Evo odža da se abdestiš!”

On prouči šehadet a onda osjeti jak udarac čizme u glavu. Padajući u nesvjest ču nekog kako govori:

-"On ih je digo na bunu, njegova su ona trojica što mi braću ubiše, kolji…”

Prošlo je skoro pola dana dok Šemso sav okrvavljen ne dođe sebi. Vatra ga probudi. Ležao je u hrpi na sebilj naslaganih tijela ,posutih gazom i zapaljenih.Jedva se skotrlja u raskravljeni led kraj sebilja. Žubor vode i hladnoća leda osvjesti ga potpuno. Četnici su bili otišli. Kraj njega na sebilju bila su tjela njegovih seljana. Na  samom vrhu gomile tijelo njegove šćeri probodeno bajrakom sa mjesecom i zvijezdom skinutim sa ćursa u Mektebu. Šemso stisnu zakrvavljene usne. Ženu nije vidio ali užas koji pokaza pogled na česme ponovo mu zamuti razum. Na svaku od česdama bila je obješena po jedna glava mladića koji su branili selo. Prepozna glavu svog Husejina i izgubi se.Takvog su ga i našli partizani kad krajem dana pošavši u susret četnicima  uđoše u selo. Teško je dolazio sebi. Nekoliko gelera od granate rasporilo mu je desnu nogu. S poštovanjem su gledali u čovjeka koji je  preživio ono što su njihove oči samo nazirale. Zaleđeni sebilj raskravio se od vatre zapaljenih ljudskih tijela. U štali povrh sela koja ne bi zapaljena nađoše žive još dvije tri žene i djevojke. U pocjepanoj odjeći, izbezumljenih pogleda s nogama i rukama lancima vezanim za jasle nijemo su zurile u njih. Među njima bi i Šemsina druga kćer. Nju i još nekoliko iz kolone u bijegu četnici su pristigli i doveli u selo. Nakon što su se iživili nad njima svezali su ih u štali i zapalili je, no štala ipak nije izgorjela. Šemsina žena poginula je od granate odmah na početku napada. Šćer dovedoše do oca i njihovi pogledi se sretoše. Bez sjaja.

-"Zejneba moja, progovori starac i ponovo pade u nesvjest u kojoj usni posljednji san, ko stoji on na nekoj stijeni a ispod njega svuda prekrasna voda, kroz tanke oblake grijalo je sunce. Oni što bjehoše utekli pri povratku sahraniše tijela. Nagorjeli sebilj srušiše kao ružnu uspomenu. Osta priča i čuđenje zbog osmjeha na mrtvim hodžinim usnama.

-Ovo je kraj?

-Zašto to misliš?

-Ne znam , izgleda mi kao kraj.

-I sviđa li ti se.

-Ne.Gdje je tu ljubav o kojoj si govorio. Zar je vrijedno spominjati tolike ljudske sudbine da bi na kraju vidjeli pobjedu zla i životinjskog divljaštva.

-Ne može se u svakoj priči završiti lijepo. Postoje životi kojiI kao što si vidjela ne skončaju tako.Zar život Šemsina babe nije završio lijepo.

-Donekle ali je zato život njegovih potomaka nesrazmjerno nesretan.

-Ne slažem se. Kraj jeste težak ali život im je bolji nego život njihova oca i djeda.

-Možda, meni se ipak ne sviđa. Teško mi je a za nastavak te ne mogu ni pitati mada bi voljela da ima nekakav ljepši. Gdje Božija pomoć i zaštita, gdje Šemsina razboritost i nagrada za njegov život na Božijem putu???

-"Stani! Želim da te podsjetim na ono što je snašlo prve muslimane u teškim iskušenjima bojkota kojeg su im odredili mušrici izloživši ih u tom bojkotu raznim oblicima iskušenja; gladi, žeđi. Prisiljavajući ih da jedu lišće drveća što je dovelo do oboljenja na usnoj šupljini. To nije bila , kako neki shvataju, prosjačka glad nego glad požrtvovanosti i otpora..

Ti pitaš  koja je korist od veze sa Allahom  i zaštite koju On pruža svojim voljenim robovima i Njegovim bliskim odabranicima ako ne bivaju pošteđeni od kandži nepravde i prevare? I gdje je zid zaštite Alije i Husejna koji su ubijeni na tako podmukao način?

Ovakvo zapitkivanje ne umanjuje ono što sam ranije tvrdio! Sve što nam je naloženo jeste da ispunimo suštinu  života u umovima ljudi kako ne bi zalutali u razumjevanu njegove forme.

Zaista  Ali, Hasan, Husejin i Šemso iz moje priče i njima slični veliki ljudi dobro poznaju prirodu ovog dunjaluka i znaju tešku ulogu koju obavljaju oni odlučni u usađivanju imana, morala i pravde i u iskorjenjivanju otrovnog bilja i korova koje se širi u dubinama zemlje puneći je nepravdom i tamom.

Zaista ovi ljudi poznaju svoj zadatak i podnose njegove terete u miru i sreći. Njih ne uznemirava ono što im je ukraćeno u životu. Čak ih ne uznemirava ni to što im život završava kako mi mislimo, tragično.Čak šta više! To njima biva želja baš kao što je bila hazreti Husejinova.

Moram ti pojasniti neke aspekte ove sudbine koja izgleda teškom i strašnom i potvrditi da to ne ukazuje ni na jedan znak srdžbe ili grubosti i da Allah kad tako nešto dopusti - u skladu sa zakonim kosmosa na kojima je postavljen život-  daje to na način koji običnim očima nije jasan. Smrt je istina koja se ne može izbjeći, a Allah želi da izvrši svoju odredbu ! Allah ne voli da Njegov rob osjeti da neprijatnost koja dolazi od njegovog Gospodara.

Prvaci primaju Božije odredbe u potpunom predanju i smirenosti. Dovoljno je da oni uoče kako one dolaze od Allaha pa da njihove teškoće promjene u lahkoće a gorčine u slast. One pod običnim pogledima izgledaju kao nepodnošljive nesreće a one su za onoga kome su upućene lahki i blagi prolazni problemi. .Također, nosioci imana i na velike događaje gledaju u svjetlu njihove veze sa Allahom, pa ih ne uzima strah niti se njihova misao uznemiri.A kad ih i obuzme strah od opasnosti koja nadilazi njihovu moć oni traže utočište kod Allaha kao što dijete pribjegava naručju svoga oca tražeći zaštitu od opasnosti.

-Gdje si ti u svemu ovome što si do sada napisao. Ima li tu negdje tebe. Imaš li priča koje nose radost. Ako je u prošloj priči i bilo kako ti tvrdiš u nekoj unutrašnjosti, neke skrivene sreće i zadovoljstva ja je iz onoga što si napisao nisam vidjela? i zašto ti je potrebno sve ovo ako već imaš odgovore?

-Mene još nema, sve su to vremena koja pamtim po pamćenju drugih! Posegao sam za njima da zatvorim vrata iskušenjima iz prošlosti, da spoznajom nje pripremim oružje za budućnost. A zašto sve ovo pišem. Jer mi je dojadila samoća a hoću da izađem među ljude. Poslanik islamam je prvi svjedočio da je samo Allah Bog i da je on Njegov rob i poslanik pa je tek poslije to isto tražio od drugih. i ja želim da vidim šta sam i ko sam prije nego se upustim u društvo s ljudima.

- Znači - da si sam. Usamljen i strašiv s pamćenjem punim tragedije. Možda si zato i strašiv kad ti je sjećanje kao ove priče. Imaš li išta lijepog u sjećanju ili u svojoj mašti?

-Da poslušaj:  

nastaviće se, ako Bog da...