GLAVATIČEVO HOMEPAGE

  Postavi stranicu kao homepage!

SEBILJ

Mladić je u tvrdio humsko kamenje zabijao krampu svom snagom dvadesetdvogodišnjaka. Nije preveć mario za razdrljenu košulju na plećima koja se sa svakim njegovim zamahom još jače prihvatala njegovog znojnog tijela. Već tri mjeseca on s babom koristi svako slobodno vrijeme u kopanju tog jarka s brežuljka u selo. Odgojen je da ga sluša i da ga voli baš kao što voli i sve što je dobro što je dinsko i domovinsko. Dobro je znao istorijat svoje familije. Babo ga je naučio da sluša i da razmišlja zato nikad šipka u njegovu djetinjstvu nije pala po njegovu tijelu. Dovoljne su bile riječi ukora što su pekle kao oganj po njegovom srcu i duši koja je tako često znala da u poslu odluta i slije se u ljetnje zvukove u fijuk trnovske kose kroz rosnu travu. Nije pamtio rat ali čuo je za babine doživljaje ni sam ne znajući kako, uživio se u njih. Sve znanje kojem ga je dobri hodža podučio vrilo je u njemu kao što maslo na verigama vrije a ono ponekad kad cvrkne izvan kotla Šemso je umjesto bijesa pretvarao u rad, krampa se sa još većom snagom i silinom zabijala u kršno tlo. Htio je da bude ratnik, da život potroši u prašini bojišta, da s tekbirom ispusti zadnji krik kako su to činili odabrani drugovi Muhammeda Pejgambera u kazivanjima njegovog hodže s kojim provede osam godina svoga života primajući njegov nauk i slušajući njegove mudre riječi za koje tek danas zna da su bili rečene samo njemu, da ih prenese nekom drugom u ,kako hodža reče, vrijeme kada će cijeli narod moći da ih sluša i razumije. Do tada on i oni koje pouči prenosiće to znanje i biti njegovi čuvari, hafizi. Na pomisao o hafizima Šemso zastade pri kopanju. Nasloni se na držalicu krampe a misao mu ode daleko. Još trinaest džuzova Časnog Kur'ana ostalo mu je  da nauči napamet pa da bude hafiz.

 Računao je da će taj i ovaj posao završiti zajedno da jedno bude jamac drugog. Dva haira za dušu njegovu i korist njegovih seljana. Davno im je halalio što su nekad smatrali da je malo zaostao, da će da presvrati jednog jutra. Bio je mlad ali i dovoljno iskusan i učen da zna odakle dolaze takve misli. Nije se zabavljao kao njegovi vršnjaci. U petoj godini je odlazio kod hodže da uči jaziju od osme je neprekidno osam godina bio kod njega. Ispočetka je i njemu bilo teško i skučeno u hodžinim odajama, bez djece i igračaka samo knjige, a onda se navikao. Šta je za narod a šta za njega. Kada je prije nekoliko godina boravio s babom u gradu i tom prilikom zamijećen kako dobro uči Kur'an imam mahalske džamije ga propusti u mihrab što on s radošću primi al' kako radost vuče za sobom i druge želje on iskoristi trenutak poslije učenja dove da građanskim ljudima kaže nešto od onog što je naučio od hodže a što njegovi seljaci nikako nisu razumijevali te poče:"Opominjem vas da budete oprezni spram svijeta ovoga jer je ovaj svijet prebivalište nestalnosti. On nije kuća za opskrbljivanje. Ukrašava se varkom a vara ukrasom svojim. On je kuća koja je ponižena pred Bogom zato je On pomiješao njegovo dozvoljeno sa zabranjenim, njegovo dobro sa zlim, život njegov sa smrću njegovom, te slatkoću njegovu sa gorčinom njegovom.

Učinite ciljevima zahtjeva svojih ono što vam je Allah ostavio u dužnost i molite Ga za ispunjenje prava Njegova, koje on od vas traži. Pripravite uši svoje da čuju zov smrti prije nego vas ona pozove. Zaista srca suzdržljivih plaču na svijetu ovome, čak iako se oni mogu smijati i tuga se njihova uveća, mada mogu izgledati srećni. Ja sam mlad ali ne govorim ja. Prenosim riječi mudrih koji su od još mudrijih učili. Ja jesam mlad ali ne previše da ne čujem i ne vidim kako je sjećanje na smrt iščezlo iz srca vaših dok u vama stanuju lažne nade. Ovaj svijet je zagospodario vama više od budućeg a ono što je trenutno udaljilo vas je od onog što dolazi kasnije. Samo ste sabraća u vjeri Allahovoj. Nečista narav i loša savjest vas razdvajaju. Ne nosite teret jedan drugoga, međusobno se ne savjetujete, ne trošite jedan na drugoga niti se uzajamno volite u ime onog po čemu i jeste braća.

Opskrba vas goni da zaboravljate na sve ono što je istinsko i vječno, zaokupljeni sadašnjicom vi ne vidite ni budućnost niti se sjećate prošlosti. Među kaurima živimo a ne spremamo se pomoć svoju djecu da ih otjeraju, hiljade naših ljudi je otišlo i odlazi za Tursku radi vjere a nije radi vjere nego radi njenog nepoznavanja. Vjera je građevina čvrsta što odolijeva vjetrovima i poplavama, đuladima i vremenu. Što pušta da joj vjetar zviždi kroz otvorene rupe za puškarnice i čuva mezare šehida u njoj sahranjene. Ta zgrada trebamo mi biti, ne dati prah kom je muminska glava sedždu učinila ni po kakvu cijenu. Braćo, mi smo u nevolji, sabiremo ono što nećemo jesti i gradimo ono u čemu nećemo stanovati. Vrijeme je nateglo luk svoj i strijela njegova ne promašuje. Mi smo svojim nemarom i zaokupljenošću svijetom ovim dozvolili da ta strijela u naše grudi se zabije. Zadovoljavamo se nadom da će biti bolje i prepuštamo našu djecu, njihovu djecu i djecu njihove djece da živi pod sjenkama trave zgažene čizmom nevjernika."

Ovdje ga je prekinuo imam sav bijesan i istjeraše ga iz džamije. Uzalud je bilo objašnjavati da to nisu njegove riječi da je to pouka onoga koji čini kapije grada znanja. Ništa. Zavučen duboko u kovitlace misli Šemso je dane provodio u ponavljanju svake hodžine riječi, savjeta, upute. Babo bi ga ponekad pogledao zabrinuto. Pitao se nije li možda učinio grešku što je dijete poslao hodži na nauke koje osim zdrava hodžina razuma, a on u to nije sumnjo, niko više nije mogao da odgonetne.

Tu svoju nauku da svaku riječ vraća i oko nje se zamisli Šemso je primjenjivao i tokom kopanja te je tako znao odlutati da ne bi osjetio kako već dva tri sahata kopa bez odmora. A i kad bi se umorio vraćao je nazad sjećanje na jutro kad je crven od plača i bola dočekao u svom malom sobičku u hodžinoj kući sabahski ezan. I ne želeći ovdje mu se u glavi ponove slike događaja opisana u knjizi koju je tu noć čitao i lice mu ponovo primi svjedoke njegove vjere i emotivnog rukom mudraca odnjegovanog srca. Suze i bol u duši ga natjeraše da odloži krampu. Sjede na kamen iznad samog ulaza u selo koje osjen od bliskog zalaska sunca već bješe do gornjih kuća prekrio. Gledao je po kućama i pitao se koliko njih ima da su spremni umrijeti da Božija riječ bude gornja. Proplakao je on zbog tog što nije mogao da im dopre do srca već mnogo. Njegova oca su kad se ženio i malo zaimao prihvatali kao svoga, pričali s njim, međutim, od kada je poslao njega na učenje kod hodže i otkako je on počeo da im ponešto govori o islamu odjednom se svijet odmetnuo. Prvih nekoliko godina kad bi dolazio koji dan od hodže babi mu i majki svijet bi se skupljao i on bi osjećajući u srcu ponos pred ozarenim licima svojih roditelja pričao okupljenom svijetu o islamu, časnom Poslaniku Muhammedu, o istoriji arapa, perzijanaca, krajevima dalekim za koje je čuo i o kojima je čitao iz mnogobrojnih hodžinih knjiga. Ljudi su slušali i odobravali a on objašnjavao i jedva čekao da prođe vrijeme kad će ponovo da se vrati od hodže sa novim znanjem.

Pogotovo je uživao u učenju perzijskog i arapskog jezika.

 Šeste godine učenja već je bio priuba naučio i jedan i drugi i u slobodno vrijeme kad bi ga hodža ostavljao slobodnog od obaveza uzimao bi krišom iz njegove biblioteke knjige i odlazio na tavan gdje bi skriven pri svjetlosti iz jednog malog okruglog otvora listao i čitao knjige.  Naročito je volio perzijske knjige, bilo ih je kod hodže svakakvih. S prelijepim pričama od kojih bi zastao dah svakoj djevojci kad bih mogao da je ispriča. Na tom je tavanu, na lučevim čađavim gredama zavolio Huseina i njegovu kravansku prašinu. Iz knjiga saznade i one stvari islamske istorije koje su svako mlado srce prepunjeo vjerom punile bolom i oči suzama. Saznade za halife čija se imena spominju u istoriji s gađenjem i prezirom. Pijanice i bludnike koji su upravljali mitom i silom islamskim carstvom. Došla su bila u tim danima teška iskušenja za Šemsinu vjeru i neprehodne prepreke za njegove misli a mlade godine nikako da nađu snage da ih odagnaju, postave na svoje mjesto.

Žudio je tih časova da nekom sve ispriča, da mu neko rekne gdje šta ide a gdje ne ide, ko je u pravu a ko nije. Naravno, bio je tu hodža, ali Šemso je znao prizna li mu da čita te knjige koje mu je on zabranio da dira da će ga hodža koji nikad nije gazio svoju riječ opremiti babi mu kući i on će sa svim tim teretom biti daleko i od hodže kojeg je volio i poštovao kao nikog a i od knjiga bez kojih nije mogao da zamisli svoj život. Sve je manje jeo i spavao a sve više vremena iskradao na tavan i čitao. Njegov perzijski i arapski svaki dan su bivali sve bolji i bolji pa se čuvao pri kontaktu s hodžom da se ne izda, da ne kaže nešto od onog što je pročitao. Zaboravljao je jutrom da ko nekad kradomice ispraća uzdahom čobane i čobanice koji su s pjesmom odlazili u čobanluk, zaboravio bješe i Talovu Hajru, hodžinu komšinicu svojih godina koja bi ponekad poslom iznenada bahnula u hodžinu kuću ili bi se navečer podugo motala oko štale koja se dobro vidjela s hodžina prozora. Pitao se kad će hodža da sve to primijeti, da ga naruži i otjera kući. I to se desilo upravo one noći kad suzama nakvasi knjigu čije užutjele stranice prozboriše bolom ljudske sudbine, mudrošću poslanikove pouke, stvarnošću svijeta i veličinom i snagom vjere roba koji je jedino Allaha uzimao za svog Gospodara i jedino njegovu riječ priznavao vrijednom življenja. Bila je to noć koja otklanja sumnju, knjiga koja zdjelu vjere i ljubavi prema Allahu, Njegovu Poslaniku i njegovoj porodici puni do nevidljivih razmjera i čisti sve sumnje i primisli. U mislima su mu se ređale slike Vehabove majke koja baca glavu svog sina neprijatelju pred noge govoreći:"Nesrećnici jedni ovo je tlo Kerbele, evo vam glava mog Vehaba, ona je sadaka a sadaka se ne vraća".

Lampa je dogorijevala a Šemsine suze tekle, hartija koja je toliko godina čuvala priču o krvavoj rani muslimanskog srca upijala je suhoćom grla Šehida Kerbele, suhoćom žednih da se napiju istine i hrabrosti svojstvene samo iskrenim robovima. Dok je čitao opis klanjanja podne namaza na Kerbeli i nehotice mu dođe u svijest nešto što je od hodže ranije naučio. Te riječi toliko stvarno bjehoše ponovljene u njegovoj glavi da se uplašeno obazrije oko sebe na trenutak posumnjavši da se hodža nije prikrao njegovom skrovištu. Ništa. Koliko je uljarica osvjetljavala sve je bilo isto, čađave grede, dronjci i nepotrebne stvari koje je hodžinica odložila na tavan da ne smetaju. Šemso se umiri a riječi se ponovo rekoše: "Sine, tri su vrste klanjača, jedni klanjaju što se boje Boga i oni su robovi, drugi klanjaju što žele džennet i oni su trgovci na poseban način i treća je skupina onih pravih slobodnih vjernika, oni klanjaju što vole Allaha i činili bi to i bez naredbe u Njegovoj časnoj Knjizi. Prvih ćeš naći najviše, drugih manje a treće ćeš moliti Boga da sretneš ili bar sanjaš. Šemsine  oči pokrvavile od naprezanja pri tankoj svjetlosti uljarice začas se sklopiše i on vidje odabranu grupu, žednih grla i usana ispucalih od čekanja kako u jeku bitke staje da klanja podne namaz, kako presretna nekoliko časova prije smrti ovozemaljske s osmijehom u očima razgovara sa svojim Gospodarom, u džematu predvođena bosiljkom dunjaluka i predvodnikom mladića u džennetu, Husejinom unukom Poslanikovim. Zaželi da vidi i sebe u njihovim safovima ali mu slika pobježe i Šemso se prenu iz sna koji mu se učini dug kao život .

Pred zoru s jecajem ode da uzme abdest ne mogavši nikako da odagna slike koje su postajale toliko javne da je izgledao poput aveti dok se ponovo vraćao na tavan gdje između dvije grede bješe položio nekoliko dasaka da može klanjati. Čitavo vrijeme namaza u glavi mu je odjekivao govor Zejnebe kćeri Alijeve pred tiraninom i ubicom svojih najmilijih, čitav mu se namaz učini kao misao koja nakon što bi izgovorena postade stvarnost. "Ništa neće biti isto nakon Kerbele". "Ovdje je poginuti običaj a biti šehid pitanje ponosa", bile su riječi iz knjige koje su mu se stalno ponavljale u glavi.

 Ne zna tačno koliko je ostao na namazu pokušavajući da se mislima potpuno preda Allahu. Na farzovima je učio Amme džuz a kad je predao selam primijetio je kako iza njega sa strogim izrazom lica sjedi hodža držeći u rukama knjige koje je on prošlih dana i noći čitao. Prepade se,  ne uspje da se suzdrži dok završi zikr već gotovo plačno reče: "Halali efendija!". Hodža ne odgovori ništa, pokaza mu da završi sa zikrom i niz merdevine spusti se u ganjak kojim se već širio miris čaja čiji sadržaj Šemso nikad nije otkrio ali je znao da okrepljuje čovjeka i čini ga budnim. Sišao je nakon desetak minuta tihim korakom čovjeka koji je pogriješio i očiju iz kojih je kapalo pokajanje. Efendinica ih je obadvojicu mrklo pogledala, efendiju posebno. Bio je to onaj pogled bosanke djetinjstva ukoričenog bjelašničkim dugim mrazevima i preranom udajom što je dovelo do tog da dobro radi i dobro sluša ali se nikad ne predaje. Sto puta je prigovorila efendiji po pitanju Šemsine škole, što ga ne pusti da malo proviri u svijet , popriča sa vršnjacima, zagleda djevojke. Ovog jutra nije ništa od tog glasno izgovorila ali je pogled bio više od riječi. Šemso se još više postidje osjetivši da ovaj put nije kriv hodža ili efendija kako ga je ona zvala, činilo mu se više iz navike i poruge nego iz poštovanja. Popili su čaj bez riječi a onda je hodža zapovidio ženi da skupi Šemsinu prtljagu. Šemso iako se tome nadao ne može a da ne zaplače. Hodža koji suza nije trpio ni kod bolesnika izađe vani kao nekim poslom a žena mu priđe i poče tješiti Šemsu: "Pusti sine suze, momak ne plače, mani se ti njega, vidim ja da ti je pamet knjigama i kojekakvim pričama napunio pa ti sad žao što ideš, nije svijet vani tako loš kako knjige kažu, dao je Bog ljepote i na ovom svijetu, vidjećeš ti za nekoliko dana, pitaćeš se šta si radio svo ovo vrijeme ovdje. Nema ti u Bosni hajra od knjiga, eto hodža ih je pročitao i sakupio neznam ni sama koliko pa šta imamo, ova dva sobička, kravicu... Hajde de, opremi se pa da majku iznenadiš, znam ja kako je imati dijete a ne viđati ga svakog jutra. Hajde sine a kad se oželiš vidjet Hajru ti dođi nije ni hodžino sve u ovoj kući a i on će smekšati za koji dan, ta znaš ga ko i ja."

Šemso se taj dan vratio kući, majci rekao da ga je hodža pustio te da je naučio što treba naučiti a babi je naveče kad su sami pošli na proplanak iznad sela ispričao sve kako je i šta je bilo. Meši koji se već dobro bio zabrinuo za sina bi drago, već je neko vrijeme razmišljao da popriča s hodžom o njegovoj budućnosti jer Šemsi tada bješe već sedamnaesta godina i valjalo je da nešto počne raditi i zarađivati on i matera mu više đuturumi a vakat je težak. Šemso prvih nekoliko dana bi utučen, kasnije uđe u priču sa vršnjacima iz sela pa mu nekolike sedmice bi lijepo ali nakon toga opet nastupi čežnja , zamišljenost, osjeti se kako ne može s ljudima, postajaše mu strani što ih je više upoznavao. Pokušavao je omladini govoriti o islamu, o čudnim i zanimljivim stvarima koje je učio kod hodže, neke je nagovarao da uče arapsko pismo međutim od tog ne bi ništa osim podsmjeha s njihove strane. Ono što je on smatrao najvećim blagom oni su odbacali i mijenjali s nečim što je za njeg bio grijeh. Priče su im se svodile na djevojke, njihove bluze i dimije. Čuo je i neke intimne ispovijesti nekih od njih ali nije povjerovao. Smatrao je da se nešto takvo može desiti samo u glavi griješna i neznana čovjeka. Odbijao im je na šalu njihova zadirkivanja o djevojkama i ašikovanju. Jednom, međutim, odluči da preko dana ode na planinu radi nekih cvjetova koji baš u to doba cvjetaše i bjehoše spremni da se uberu i osuše a koristili su se kako ga je hodža naučio za liječenje bubrega. Kad čovjek oboli, pije vodu u kojoj ti cvjetovi suhi ili sirovi budu stavljeni petnaestak dana. Hodajući po vrtačama u potrazi za cvjetovima naiđe u nezgodnom času na dvoje čobana, muško i žensko koji sjediše suviše blizu jedno drugog sakriveni u jednom šumarku. Na prvi mah pomisli da ga to ne treba zanimati i bješe odlučio da se neprimijetno udalji, a onda ga obuze radoznalost pred nečim nepoznatim i on se približi još više. Znao je i nju i njega. On bješe od onih što su se svaku večer više sela hvalisali svojim podvizima prilikom ašikluka. Sjedio je uz djevojku i rukom je s vremena na vrijeme štipkao. Ona se na Šemsino veliko iznenađenje opirala samo jezikom ali je kikotanjem i uvijanjem pokazivala da joj ne smeta. Šemsi se pred tim zamrači pred očima i jedva uspjede da se udalji a da ga oni ne vide. Tu je noć proveo u razmišljanju. Donese odluku da ne popusti ni za trenutak. Slijedećeg dana nakon ikindije namaza održa dug vaz u kom ukori ljude zbog njihova nemara prema vjeri navodeći im sve strahote kazne koja slijedi za to. Između ostalog  još mlad i nezreo spomenu, pogrešno kako je kasnije zaključio, i ono što je prije na dan vidio. Nakon tog vaza selo se okrenu protiv njega,  a nekima posta kriv i hodža što ga je učio. Počeše mu prigovarati što u mektebu govori o stvarima o kojima ljudi ne govore nego kad su nasamo. Oni  zamjeriše njemu a on njima. Potpuno se odvoji od svijeta živivši u stanju gdje mu jedino zadovoljstvo bješe namaz i knjige koje je donio od hodže. U teškim trenucima vraćao se mislima na ono što je znao o Kerbeli. Poželje da zasluži da bude u prahu Kerbelske prašine. Da osjeti žeđ šehida Kerbele. Tu u Bosni mnogo mnogo godina kasnije. Bili su to trenuci kad surovost stvarnog života pritišće razum prepun znanja, tjera san s očiju i prepušta snagi uma čovjekova noć da se izbor i izluči mudrost ili da popusti i pretvori se u izgubljenost i ludost. Šemso je imao dovoljno znanja da izdrži i dovoljno snage da pobijedi. Noći su donosile blijedilo i sijede vlasi u inače rijetkoj kosi. Umjesto rumenila koje je krasilo obraze njegovih vršnjaka i ravnog glatkog čela on poprimi onu boju čovjeka izmorena bolešću a njegovo čelo se nabra i ispuni bubuljicama koje su mu iskakale od neke jeze što bi ga hvatala i prožimala kroz čitavo tijelo noću dok bi nad nekom knjigom tabirio pitanja koje je gledao oko sebe. S vremena na vrijeme se silio da jede jer bojao se i sam da ne oboli. Pamtio je dobro hodžine riječi jabuka kad je najzrelija i najmirisnija tek je na pravom putu da struhne ne bude li na vrijeme pojedena. On je žurio da pojede svoje znanje, da ga svari i pretoči u mudrost. Tražio je svoje riječi u toj mudrosti, njen jezik  za sadašnje vrijeme. Sve vazove koje je do sada održao bili su već nekad davno izrečeni nekoj drugoj skupini iz nečijih drugih usta i ma koliko ta usta bila velika i mudra ipak bošnjački kamen nije arabijska prašina trebalo je iz svake riječi i mudrosti izvlačiti tanke niti koje važe za Bosnu i Bošnjake i onda te niti sviti u jednu pletenicu, da bude za pogledat lijepa i čvrst. Morlia ga je praznina u koju je gledao. Budućnost je pružala samo svoju zoru, suru i oporu bez ikakve miline za muslimane. Slutilo je na ratove na bijedu. Naučio je da tumači znakove vremena i oni su govorili upravo to. Znao je da ništa nije slučajno. Osluškivao je o zemljotresima, kometama. Ponekad odlazio u grad da nabavi kakvu novu knjigu ali se čuvao da ne uđe s kim u razgovor jer njegove riječi i misli bjehoše rastopljena lava koju je trebalo pustiti da se stvrdne, formira svoj oblik. Efendiju je zaobilazio, sreli su se istina nekoliko puta ali se se samo poselamili i ispitali za zdravlje. Nije to bila srdžba nego stid, princip i tvrdoglavost koju je naslijedio od svoje majke koja u to vrijeme sve više poče kopniti od neke bolesti i bijaše dodatna teškoća njegovu stanju. A mislio je on i na nju i na oca i na njihovo malo imanje i na Bosnu i na hiljade ljudi što se iseliše i što su se još uvijek iseljavali za Tursku. Oteo bi mu se ponekad uzdah iz grudi pri pomisli da je stariji, imućniji da ima ugled i moć da stane pred te ljude i kaže im:"Kuda?" Kome ostavljaju svoje mezaristane, tragove što pamte stope pravovjernih? Pitao bih ih od čega bježe. Već je bio čuo kako se učenjaci spore oko toga treba li hidžra u Tursku ili ne. Stajao je čvrst u uvjerenju uz onu malobrojnu skupinu uglavnom mlađih alima koji su govorili da je farz ostati i očuvati islam u ovim krajevima. Ni trenutka nije sumnjao u to mada je nazirao da je takva odluka teška, da donosi iskušenja prema kojima su stvari koje je on do tada doživio veoma nebitne i sitne. Često je u sebi citirao stihove perzijskog pjesnika čiju mu je knjigu pjesama hodža dao da ponese da ne zaboravi jezik. Jedna mu se pjesma posebno svidjela , bila mu je u stvari više od pjesme, crpio je mudrost a u časovima očaja snagu da izdrži. Na osami bi mu njezini stihovi i protiv volje glasno kapali sa usana:

Muslimanu čudim ti se

Horizonti su ti se otkrili

a ti nemaš duše.

Zašto ste zaspale oči budne?

Paziti na nemoćne u vašoj je moći

Čuvajte čovjeka a ne noćne tmine

Zašto ste zaspale?

Znaj da je domovina tijelo od zemlje sazdano

vjera mu je duša

Života za tijelo nema

kad damari zamru i nestane duše?!

Muslimane ustaj Mushaf uzmi

Nek ti on u desnoj ruci bude luča

a u lijevoj snaga moćna

zajedno sa njima a uz pomoć Boga

oslobodićeš čovjeka od mraka.

Za vječne skrite tajne

Ti si pouzdan čuvar !!!

Recitirao je te stihove u mislima sam sebi govoreći: Budi instrument u ruci Božanske moći. Sve češće je posezao za putem u grad. Htio je da osjeti kako diše njegov narod, a kako nova vlast koja je došla prije njegova rođenja. Dva puta je otišao i do Sarajeva da vidi kakve su mogućnosti da ponovo obnovi stari posao svoga oca. Od zemlje se sve teže živjelo i razmišljao je da će mu trgovina donijeti dvostruku dobit. Moći će da zarađuje i tako pomogne babu i majku a uz to i da upozna svijet, ljude i krajeve. Nakon dvije godine osmjeli se i krenu sa omanjim stadom gotovo istim putem kojim je nekad prošao njegov otac. Jedan hadžija u Sarajevu sa kojim je prilikom odlaska na mevlud u Begovu džamiju bio zaturio malo širi razgovor obeća mu da bi otkupio uz pristojnu cijenu nekoliko brava. Reče mu da to ne čini što mu je nužda jer ima on kupit i izbližega ali ako bi on htio s tim počet da se bavi drago bi mu bilo da pomogne brata muslimana.

Uz to ga je pozvao da nekoliko dana i ostane kod njega da se ispričaju jer plaho mu se svidio. "Nisam" - reče hadžija - "odavno sreo mlađeg čovjeka a da mudrije priča, da znaš svaka mi se ta tvoja besjeda uz srce lijepi samo, nemoj mi zamjerit  što ti ovo velim, trebaš malo da naučiš kako i s čim se ljudi služe živeći. Neće ti biti džaba vjeruj mi, ja sam trgovac imam svoje dućane i svoju robu, za trgovinu treba puno više od znanja o vjeri jer sad ti je i anamonjihova vlast a dolaze im i običaji još su se uz to i naši ljudi izmijenuli puno je više lopovluka nego ti misliš a ne bi Bog mi je svjedok volio čuti da si neđe izgubio. Zato ti je najbolje dotjeraj ti nešto brava kod mene dogovorićemo se a i drago bi mi te bilo viđat, nek si živ i zdrav svojoj majci i babi nekako si mi za srce prirasto."

 Šemso je bio dirnut pažnjom ovog čovjeka,  od dina, kako je rekao babi kad mu je iznio svoj plan da počne sa trgovinom. Babi mu bi drago i on na riječ isto kao i Meša prije dvadeset i nešto godina potjera brave u Sarajevo. Namjerno ih nije tjerao putem kud i ostali ljudi idu. Bilo mu je prvi put da radi neki posao i osjeti se ponosan i u duši zadovoljan. Vratiše mu se slike iz istorije islama. I Poslanik bijaše pastir i trgovac duša mu se razveseli na ovu pomisao. Već odavno bijaše odlučio da živi kao što su živjeli Poslanikovi ashabi.

Idući dalje i približavajući se Sarajevu sve je više svoju dušu tištio onim sitnim propustima odlučujući još čvršće da se prihvati Allahova užeta. Da bi to dokazao odluči da će svu zaradu osim pešćeša majki podijeliti sirotinji kao što su to radili i poznati ashabi trošeći čitav imetak na sirotinju

Pred veče na Koševskom brdu zatvori hajvan u tor i ode sa Hadžijom na konak da mu upozna familiju i da se sada kao stari ahbabi ispričaju iako im to bješe tek drugi susret. Hadžija bješe imućan. Kuća to nije toliko pokazivala ali Šemso to poveza sa hadžijinom skromnošću i vjerom te još više zavoli tog čovjeka i stade zahvaljivati Allahu što mu ga je dao za prijatelja. Za večerom se iskupi sva čeljad. Hadžija, žena mu, i šćer Umihana od nekih dvadeset i dvije godine. Šemso izbjegavaše da je gleda dok je ona u svojim dimijama od zelene svile donosila i spuštala na siniju  sofru koja bješe kako se Šemsi učini zgotovljena baš zbog njega jer skroman čovjek ne bi nikad samo za ovolišnu čeljad pripremao sve te nafaize. Nakon večere donese se leđen i ibrik te on i hadžija uzeše abdest a kad to učiniše i ženskinje stadoše džematile pred Allaha dž.š. da klanjaju akšam. Šemso u rijetkim trenucima svoje sreće prouči čitav Ja'sin na namazu .Činilo mu se ljepše nego ikad te vidje kad je predavao selam kako njegovom prijatelju niz lice teku suze i donja usna lagano podrhtava. Nakon namaza Šemso očekivaše da će kod hadžije doći kakvo sijelo no hadžija tu noć bješe ostavio za njih dvojicu. Da muhabete i da se bratski upoznaju kako dolikuje dvojici mumina. Legli su tek poslije sabaha. Hadžija nekako lakšeg srca a Šemso po prirodi osjetljiv i teško zatomljivih emocija gotovo uplakan ostade budan. Pogodila ga je hadžijina priča. Hadžija mu prije ne bješe rekao za svoju dvojicu sinova. Odgajao ih po islamu da budu mumini i oni to bjehoše, Bog mu bješe dao da prije mnogo godina obavi i hadž, stekne poprilično dobru naobrazbu počne živjeti ono kako se kaže džennet na zemlji a onda, tu su mu tekle suze dok je govorio, dođoše iskušenja i bolest mu odnese oba sina, osta sam sa svojom ženom i tek dovedenom mladom, Umihanom, koja bješe sirota i nakon smrti svoga muža ne ode nigdje već ostade s njima u kući kao šćer od koje je njih dvoje nisu ni razlikovali drugačije. Hadžija priznade da im je Umihana jedina ovosvjetska radost i da će joj sve što sada ima, a ima dosta, ostaviti. Jedina mu je želja da doživi da se ona malo averti, ispliva iz one šutljivosti u kojoj je i pristane na nečiju ponudu da se uda. Da i on hadžija nakon iskušenja i bola ponovo dočeka radost da uda šćer, bezbeli, za kakva poštena i dobra mumina koji će znati shvatiti svu njenu bol. Ostala je bez muža a da u braku nije bila ni četiri mjeseca. Šemsu obuzeše emocije i želja da čini dobro i samo dobro pa umalo da to jutro ne zapita hadžiju za Umihaninu ruku. Svlada ga stid i saznanje da se ipak prije svega treba s roditeljima dogovorit i izun zatražiti. Sutradan ga hadžija zastavljaše ali on ne pristade nego mu obeća da će brzo navratiti ponovo a da sad mora hitno ići nazad kući. Penjući se uz Trebević bješe iznutra obasjan nakvim svjetlom koje ga je izdizalo pa je prolaznicima izgledao kao neko ko je skreno s pameću te rasijan hoda. Od ovog ih je jedino razbijala njegova skromna ali i lijepa odjeća. Vraćao se u prošlost i pri pomisli da je i Božiji poslanik takođe oženio udovicu stariju od sebe dvadeset godina srce mu zaigra. Poče i protiv svoje volje da se prisjeća njenih zelenih očiju, pokreta. Smatrajući takva razmišljanja zabranjenim, dva tri puta je u toku putovanja svraćao do vode da uzme abdest i tako odagna šejtana od sebe.

Tek kad bijaše prevalio u drugu polovicu puta sjeti se da nije održao svoje obećanje. Niti je kupio majci pešćeš od svoje prve trgovine niti je zaradu podijelio siromasima. To ga sjeknu i poče prekoravati sam sebe. Kući ga dočekaše s radošću i ponosom. Meša bijaše ispunjen srećom da mu je i sin kao i on nekad počeo dobro s trgovinom i ponada se da su sva njegova strahovanja u vezi sa sinovljevom naukom bila neopravdana. Evo Bog ga dao zdrava i paćna a nauka mu sad u ovom poslu može pomoći.

 Uveče poslije večere i nakon što sklanjaše jaciju Šemso ispriča svojim roditeljima o hadžiji a nakon kraće šutnje spomenu i Umihanu i ovdje ugledavši majčin sjetan izraz lica slaga da mu je prava šćer. Znao je dobro da je njegovva majka ko zna zašto bila sjetna na to da Šemso govori o tome kako je lijepo ženiti udovice i raspuštenice ako su one moralne i lijepe jer se tako izbjegava haram a povećava Božija nafaka. Znao je on takođe da ona i hodžinica odavno kuju planove za njega i za Hajru. Sve ovo ga natjera da i mimo volje i svojih principa slaže i prećuti istinu. Kaharan Šemso to veče leže u postelju. Uz put  je smatrao da će što prije da sredi stvar sa svojim roditeljima i da se vrati i od hadžije zaprosi njegovu Umihanu te ga tako obraduje a svome srcu ispuni želju. Da se smiri i sakupi snage ponovo se vrati mislima na svoju prošlost, na dvadeset godina koje su iza njegova prvog plača istopile svoje bivstvovanje kao snijeg na obroncima Prenja pred junskim suncem. Odjednom poželi da ponovo osjeti onu širinu duše koja ga bješe obuzimala za vrijeme učenja i tajnog iščitavanja na hodžinu tavanu. Učini mu se da je nekako daleko od safova na Kerbelskom pijesku poredanih na dan desetog Muharrema kad je istorija života i ljudskog postojanja primila krvavi pečat istine koji će nositi čitavog svog postajanja kao znak vjernicima da istina nema kraha a nevjernicima da laž nema kraja niti svršetka da nikuda ne vodi ma koliko golema, jaka i duga bila. Kako noć bješe odmicala tako i Šemso ne znajući ni sam potpuni razlog osjeti sve veću potištenost čovjeka koji je nešto zaboravio da uradi a sad ne može toga da se sjeti. Osjeti zov duše ka nečemu što nije mogao da pojmi a takvo stanje je stanje oškrinutih vrata šejittanu za ubacivanje sumnje i rušenje snage bedema koje je čovjek prema njemu okrenuo i pripremio. Zapade u polusan gdje se java sa snovima prepliće. Čas je vidio Umihanu kako ga gleda, čas je za ovcama lagahno koračao put Sarajeva a čas slušao hadžiju kako govori o svom stanju, bolima i sreći. Ima je dosta i sve ću njoj dati, bijaše hadžijina riječ koja Šemsu razbudi, prepade. Natjera ga da mu mislima bujica pitanja navre. Počeo je dijalog čovjeka sa čovjekom, borba ljudske slabosti i želja protiv usvojenih principa i razumskih namjera. Sukob čovjeka u sebi kad se sve počne činiti drugačijim, kad se postavljaju pitanja sebi o sebi kao nekom nepoznatom, kad slučajnosti dobiju visinu nečeg važnoga a nešto važnost crne sitnine postane. Šejitansko kolo u groznici ljudskih slabosti. Šemso osjeti da se predaje da pada u ono što mudraci su davno okarakterisali kao nepotrebno stanje u kojem čovjek sumnja u svoju istinu. Zaboli ga što mu je hadžija spomenuo bogatstvo, njegove riječi i poslije ovih ispadoše kao okvir za njegovo namamljivanje. Nije li ta sva hadžijina predusretljivost i ljubav samo plan da se on, naivan momak, namami u puteve hadžijinih želja i nakana. Šta on o njemu zna? Ništa. Ko mu je potvrdio hadžijinu priču. Može li se ljudima vjerovati na riječi. Svi mu govore da je to lijepa osobina ali da za nju nije vakat. A opet, bude li sve onako kako je hadžija rekao bude li uistinu onakav kakvim se predstavio, budu li sva ova Šemsina pitanja bezrazložna kako će mu na oči. Hoće li moći da mu ne kaže. Hoće li biti licemjerno da presuši. Šemso osjeti hladnoću znoja na vratu iznad kojeg je u glavi udaralo hiljade čekića. Ponovo se kao i toliko puta do sada prepade od svog neznanja. Od svoje prirodne sposobnosti da spoznaje. Zar je toliko glup da i nakon obimnog učenja ne dati nijedan odgovor?

Uze abdest i osjeti olakšanje u dodiru s hladnom vodom. Nova snaga mu projuri tijelom. Njegova razmišljanja postaše povezana a misli čvrste i samopouzdane. Sve je to umor. On je Šemso prošli i budući. Njegov put je jasan, put ashaba Božijeg poslanika. Sačekaće jutro još razmisliti i učiniti. Klanja sabah i legavši na desnu stranu nakon kratkog učenja zaspa snom umorna ali ipak sretna čovjeka.

Majka ga ne htjede buditi vidjevši ga ujutro kako lijepo spava. Priđe i pomilova ga oprezno da se ne probudi. Voljela je to dijete više od materinske ljubavi. Njegovo zdravlje i mudre pametne riječi razbijali su njen stari strah. Razgonile njene noćne košmare. Bojala se svoga grijeha. Bojala se istine od koje joj je život otvorio tako naklono vrata da pobjegne. Ona Sarajevska pralja koja bješe u noći neiskusno skrojenih djevojačkih planova legla sa svojim gazdom predajući se i pored svih znakova opreza njegovim laskavim i lažnim obećanjima dočekala je da bude poštovana i uzorna. Da joj trag ne slijedi pogrdan pogled starijih i pohlepne oči mladih. Više od dvadeset i pet godina je od toga prošlo ali njoj kopka misli. Boji se kazne. Kad Bog pusti griješnika među meleke a ona je svog muža i sina tako smatrala onda ili je na njeg izlivena beskrajna milost ili samo trenutačno zadovoljstvo da kazna bude viša i žešća. Niko je nije naučio da bude optimista, zadnji put se prepustila takvim mislima one proklete noći na basamacima njegove kuće. Zato se prepade osjetivši koliko je sretna gledajući svoje čedo u punoj ljepoti i snazi kako ispod dugih crnih trepavica sanja svoj sanak. A Šemso je sanjao. Upravo bijaše u društvu jednog ashaba na nekoj litici a prema njima se približavala crna kočija sa Božijim poslanikom.

 Tek kad se vrtoglavom brzinom približi njima dvojici Šemso vidje da nema kočijaša i da će kočija sigurno da se surva u provaliju ne zaustave li je. Prepade se, zbuni, potraži pomoć od ashaba koji stajaše sa njegove desne strane. No on ne bi više tu. Trčao je kočiji i bez razmišljanja gurnuo svoju ruku u njen točak koji je polomi ali i sam puče i zaustavi se. Krv iz ashabove ruke poteče zemljom oko kočije a iz zemlje poče da izniče cvijeće raznih boja. Šemsu osjećaj stida, srama i nesposobnosti nagna da se probudi sav crven u licu. Taj dan ostade u krevetu, nekakva nemoć ga obuze i s vremena na vrijeme osjeti da gubi svijest. Majka mu se rasplaka a otac sav uznemiri. Pomislivši da mu je sin naslijedio njegovu bolest iz mladosti natjera ga da i sam tegobom staračke slabosti počne sebi prigovarati i kriviti za sve. Poslije podne zaputi se do hodže. Izliječio je njega i Šemsu će ako Bog da. Bio mu je učenik. Jedno se vrijeme nisu viđali ali nije ta otsutnost njihova sastajanja uslovila da se ne pomažu i opet ne budu ono što su nekad bili. Dok je on hodži objašnjavao šta mu je sa Šemsom ovaj je tonuo u još veće bunilo u kom je osjećao kako ostaje bez tijela, kako se diže negdje u visine i onda odozgo kao ptica gleda na svoje selo, kuću, sobu krevet. Samo to bi čas odjednom ga kovitlac odnese u nekakvu zemlju, žutu, vjetar koji nosi nepregledne količine pijeska i zatrpava nekakva čovjeka. Šemso ga poznade. Bio je to Husein ibn Ali. Poslanikov unuk. Šemso se spusti ka zemlji i pokuša da mu priđe i zaštiti ga svojim tijelom.

Vjetar ga je obarao zemlji, zatrpavao a on se hrvao, ustajao i prilazio sve bliže. Kad napokon priđe vidje kako onaj pjesak uopšte ne dodiruje Huseina. Sjedio je kraj česme u društvu bezbroj lijepih djevojaka, okružen cvijećem i svakojakim pticama živih boja i učio Kur'an. Šemso ču ajete koji govore o Ibrahimu alejhisselam kad je bio od strane nevjernika bačen u vatru: "I učinismo mu vatru ugodnom". Htjede da kroči u njegovo društvo kad ga ponovo nešto povuče u visine i on se nakon što mišlje da će ga nekakav pritisak ugušiti probudi u svojoj postelji sav znojan u hladnim oblozima i spazi mater svu uplakanu i nekako preko noći ostarjelu kao da je prošlo mnogo vremena. Jadnica bješe mislila da je došao čas naplate svoga grijeha. Nečujno su joj usne šaputale molitvu pokajanja. Koja su doba- upita Šemso - a ona kao da se iz još goreg bunila budi sva usplahirena bojeći se da se obraduje ovom naglom poboljšanju sinovljeva stanja odgovori da će uskoro ikindija i da će babo s hodžom ubrzo doći. On pokuša da se ustane ne bi li se abdestio da klanja podne namaz kad osjeti da mu je tijelo malaksalo, da mu se vrti. Trebaše mu nekoliko trenutaka da shvati da se razbolio i da se sjeti svega što se desilo. Zamoli majku da mu donese ibrik i leđen da se abdesti. Taman što je sklanjao kbabo mu s hodžom uđe na vrata. Vidjevši hodžu Šemso osjeti stid i smirenost. On bješe vezica koja mu se otimala u mislima. Suviše se u zadnje vrijeme udaljio od čovjeka kojem duguje sve. I svoje misli i svoju vjeru. Vidiš da nije ništa prozbori hodža babi mu a onda se ispita sa njim. Do večeri Šemso prohoda. Hodža zaključi da je to more bit od bjelašničkih voda i slaba sna pomiješana sa hodanjem ali ipak pristade da za svaki slučaj ostane na konaku. Tu noć on i Šemso nadoknadiše propušteno vrijeme. Šemso ispriča svoje misli, spomenu mu i snove koje usni dan prije a hodža zamišljen klimaše glavom i poče da mu obrazlaže iznesena mišljenja i stanja. Ispriča mu o Bosni i njenoj sudbini. Napomenu mu da ga nije otjerao kao što to Šemso misli jer on je već trebao da ide. Reče da mu je knjige namjerno ostavljao da ih može uzeti a da je ono što je pretrpio, padove i uzlete nakon odlaska od hodže moralo da se desi ako želi da se izgradi i očvrsne. Hodža mu jedino zamjeri što je ovakva prilika trebala da ih sastavi, što prije nije došao da ga obiđe, jer eto i on je ostario, pobolijeva često i vrijeme mu je ako je njegovim znakovima vjerovati na izmaku. Šemso mu slaga, mada to i ne bi laž, kako je namjeravao upravo tih dana da ga obiđe i savjetuje se sa njim oko nekih pitanja i tu mu ispriča svu istinu o svom putu u Sarajevo, o hadžiji i Umihani o svojim sumnjama i planovima. Hodža ga je mirno slušao a onda progovori; Allahu nema ništa draže od krijeposna mladića koji mu sedždu čini, a ti si upravo to, tvoji snovi i život kojim živiš znak su Božije milosti i naklonosti. Na pravom si putu sine. To što si sanjao sa ashabom samo ti je istina da se ne zanosiš, da priznaš svoje mahane koje imaš samim tim što si ljudsko biće. Ashabi su najljepši ummet i ti to znaš, teško je njihovu deredžu steći. Treba bez razmišljanja postupat biti sjena Allahovih dž.š. naredaba. Ono što je jasno ispunjavati odmah. Za nejasne stvari proučavati i pripremati se prije nego što stupiš predanji.

Kažeš da želiš vidjeti sebe u safu sa Husejinom na Kerbeli. E sine a pitaš  li se koliko je to iskušenje. Da ti Allah pruži tu priliku bi li stao čvrsto u taj saf. Ne bi li ti se misli pokolebale kao i hiljade onih koji u tom vremenu ustuknuše pred silom i strahom? Sine lijepo je težiti tim veličinama ali još ljepše znati koliko čovjek može i šta treba. Mi smo danas ostali otrgnuti  od svog gnijezda. Pilići smo u nepoznatoj šumi. Ne znamo šta nas može snaći a majke nema da nas odbrani. Moramo se ponašati prema prirodnim zakonima za piliće i strpit se dok ne postanemo jaki da se vinemo. A naši prirodni zakoni su Kur'an i hadis i treba se truditi da ih ispravno tumačimo i izvlačimo pouku. Naš narod ovdje čeka put trnovit i neizvjestan, ova je zemlja od Bedra sazdana i valja se za Bedr spremati i vidiš, Turke je Bedr zanio pa su im ta svjetla i zanos Bedra zatamnjena porazom na Hunejnu. MI smo turski Hunejn. U nekim knjigama se kaže da je Bosna još za vrijeme Poslanika poslala ljude da prime islam i da je tada data pod duhovnu upravu hazreti Omera. Ako je tako onda nas čeka vrijeme naglosti i grešaka iz neopreza ali nikad uništenje, jer ovo je, moj Šemso, ipak prkosan i hrabar narod.

Ovdje pijanica ne zna koje je vjere a kad mu kažeš da je musliman poginuće pod njegovom zastavom boreći se za nj. Takvi su i vlasi. Zanimljiva smo mi zemlja i zanimljiv narod a još smo na zanimljivijem mjestu. Ja ne znam šta će budućnost donijeti, to je u Allahovim rukama ali ovuda je kopneni put do Rima nek te to drži i osnažuje moj Šemso. I ne miješaj se plaho sa našim alimima dok se ne porode nove generacije, jer teško je raspoznati zrela i zavedena čovjeka. Narod će se dizati i bez tebe ali kultura nastaje u pojedincu i iz njeg izranja u narod. Vidim uzdrman si Kerbelom, i one si je noći čitao, zato sam i odlučio da se rastanemo nakon te knjige, jer sam znao da će to biti garant tvoje snage i napredovanja. Spreman li se da budeš Husejin, spremi se na siromaštvo i napade, laži i licemjerstva od ljudi a za Kerbelu se ne pitaj biće nje u Bosni. Takav je usud zemlje pred kapijama Rima. Što se tiče Umihane ne budi kenjac to što ona nosi bogatstvo nije tvoje nego njezino. Zar si džaba učio knjige? Ti si siromah koliki i jesi, jer ženino je ženino a tvoje i njeno i tvoje. Budeš li je zaprosio još se raspitaj. Ne valja u čovjeka sumnjat ali ni ućoravo ići, svakoj su glavi dva oka data. Opet kad imaš tako bistre i jasne snove klanjaj istiharu i prepusti se Božijem nadahnuću. Sve je u Njegovim rukama, nikad to ne zaboravi sine. I ja sam nekada imao velike ciljeve a danas sam sretan što ostaješ iza mene. Da sam otišao u velike gradove mogao sam proživjeti naoko ugodnije ali ti ne bi ostao iza mene…"

…Šemso se ne mogaše oduprijeti pomisli kako mu hodža govori o svojoj smrti te ga to ražalosti, pogotovo kad ga hodža pozva sebi dok prizdravi, da dođe i uzme knjige, koje toliko voli i koje će mu valjati u životu bude li ih znao slušati. jer knjiga mudra se sluša a ne pušta se da ona sluša tebe, jer riječ svaka može drugačije da se čita i izgovori a samim tim drugačije i da znači.

 Rastaše se i Šemso mada osjeti bol shvativši da hodžina bolest o kojoj je i prije čuo ne daje izgleda ozdravljenju, osjeti nekakvu lahkoću. Bila je to čistina i mir, koji nastanu nakon što se bura naglo smiri. One je iz ove izašao bez posljedica ali je znao da se treba za iduće brodolome spremat.

Naslonjen glavom na koljena i uprtog pogleda po selu Šemso je osjećao lagahnu zavist prema seljacima koji su marljivo radili ne zamarajući se prošlošću ni budućnošću. Naučio je da se sprema za život i ne dozvoli mu da ga iznenadi. Bog mu je podario zdravlje i vjeru,  dobre roditelje i lijepu ženu i djecu. Ali upravo su se uspinjali uz brdo vukući jedno drugo i noseći zavežljaje u kojima je bilo jelo spremljeno za njega. Dolje sa vrata majka im je govorila da paze i ne prospu hranu. Odgovarali su joj ljupkim glasovima i žureći zvali: "Babo, evo ti ručak , majka je skuhala pitu".

 A on stao pogledom na svojoj ženi. Usne mu se razvukoše u osmijeh, a u mislima mu doluta hadis Božijeg poslanika o ljepoti žene i ugođaju mirisa. Još nekoliko sedmica i voda će zažuboriti u sredini sela sa četiri česme iz Sebilja, koji je sagradio Šemso kao znak uspomene na žedne na Kerbeli i kao znak ustrajavanja uz hodžin savjet da o njoj treba opominjati i za nju se spremati. Dao je kod klesara da mu isklešu ploču na kojoj će pisati  hodžino ime i dova da mu Allah oprosti loša djela i u džennet ga uvede.

- "Polahko Ali, ružiće te majka!”

- "Ne žurim ja , reci Husejnu !”odgovori  zadihani dječak s očima podvučenim surmom. . .

…Lijepo!

-Bog podaruje život a mi ga onda činimo ovakvim ili onakvim.

-Misliš, iz ovog što sam čula meni izgleda da tu ima dosta uslovljenosti?

-Ne, Bog daje samo dobro, ljudi učine da bude ovako ili onako. Naravno to su moje misli prema  kojima ja okrećem svoj život.

-Nije li Šemso bio nesretan kada ga ljudi nisu razumjeli u njegovu govoru iako je bio u pravu?

-Možda, ali šta je nesreća, nekada jedna nesreća izgleda kao sreća u odnosu na drugu nesreću. Nije li Šemso mogao i da bude sretan što nije na stupnju svojih slušalaca. On svoj život ne upravlja prema osjećaju nekog ličnog fizičkog zadovoljstva ili zadovoljstvu kroz zadovoljenje drugih. Njegovo zadovoljstvo je u slijeđenju upute koju je šehadetom preuzeo i potvrdio je kao jedinu pravu.

-Nisu li i drugi učinili isto

- Da ali nije uvijek dovoljno znati šta, vrlo je bitno i kako.

-I šta je on uspio sa svojim životom?

-Mislim da je dovoljno što nije pustio jednu nit da se prekine, možda će kasnije da se u nju uprede druga i učini je jačom i za prekinuti težom.

-Misliš a ti si ispisao ove redove. Zar ne znaš?

-Rekoh ti da sam čuo .I ja živim život kao i Šemso, kao Šemsini savremenici .Ako napišem šta se dogodilo znam li što se dogodilo zbilja i šta će iz tog izaći? Naravno, ne. Moje znanje i iskustvo su mali naspram mogućnosti koje se nude za odgovor.

-Ipak, moraš naći neki smisao, ne možeš tek tako bez razloga da pišeš sve to!

-Svakako. Samo nekad je neke stvari lakše uraditi nego objasniti. Kažem ti. Ja dok čitam osjećam potvrdu svojih mogućnosti. Otkrivam zagonetke života i to mi daje hrabrosti i hrani nade. Mnogo je puteva, na dunjaluku je i mnogo ciljeva. U čitanju tražim osnaženje spoznaje o svome cilju i što lakše puteve ka njemu. Ponekad u sebi osjetim nešto što bih nekom da kažem , više da kroz njegovo reagovanje osjetim je li mi misao ispravna, jesam li na pravom putu da spoznam suštinu nego  li da nešto ustvrdim, a pošto s ljudima baš ne nalazim u svom okruženju dovoljno razumjevanja onda se povjerim sam sebi ili evo tebi putem ovog  papira.

-A šta si mi htio objasniti prije ove druge priče.

-Da, htio sam ti prenijeti jedno moje viđenje nečega što je Bog propisao u dužnost svakom  ko je kroz šehadet potvrdio svoju pripadnost i pokornost njegovoj Uputi.

-O čemu se radi?

-O Hadžu. Propisanoj islamskoj dužnosti za svakoga ko je u mogućnosti. Svaki čovjek je dužan da nastoji bar jednom u životu pohoditi Sveti hram u Mekki i obaviti propisane obrede oko njega. U Allahovim propisima sadržana je uputa  u koju nema sumnje samo  valja proniknuti u njihov smisao. Ako se i ne pronikne može se živjeti ali ako se pronikne onda je to svakako lakše. Za mene je u obredima hadža sadržana čitava ljudska sudbina. Drama čovjekovog življenja na ovom svijetu. U kruženju oko Kabe vidim  Božije određenje. Odakle počnem tu i završim. Svi smo Božiji i svi se Bogu vraćamo. Safa i Merva su Božiji znakovi. Između njih je propis preći sedam puta ali ovdje ne završavamo tamo gdje se počne i to je za mene znak moje slobode, znak dunjaluka, truda , egzistencije. Stajanje na Arefatu vidim kao potvrdu i uputu u sticanje znanja nakon kojeg slijedi svijest kao što nakon Arefata slijedi Muzdelifa a nakon nje Mina koju doživljavam kao ljubav, ona je i krajnje boravište puta kojim tamo hodimo. Nakon nje se ponovo vraćamo Kabi koja označava Boga. U svemu tome shvatam da je krajnja mogućnost naše potpunosti upravo ljubav  i  nastojiim da ka njoj dođem.

-A šta je sa strahom, na početku si govorio da ti ja pomažem da prevladaš strah i malodušnost?

-Da . Vidiš mnogi misle da strah i ljubav ne mogu biti istodobno. Ja smatram da bez straha nema ljubavi baš ka ni sreće bez nesreće.Ispričaću ti priče o strahu ljudi, o sreći ljudi, o nesreći ljudi, o blagostanju ljudi, o bijedi ljudi ali me ne pitaj šta i zašto jer ako to ne nađeš u njima onda ja i nisam onaj  kojii može da ti priča, onda je sve ovo moje samo pokušaj kojii ja opravdavam lijepim nijetom. Neki su se okrenuli izučavanju drugih kako bi dosegli istinu, ja je tražim u sebi. Kroz ovaj razgovor s tobom želim doći do odgovora zašto nemogu ono što želim. Kako to da nešto silno želim a ipak se ne potrudim dovoljno da to ispunim sebi kad već postoje mogućnosti. Hoću da nađem tu sponu. Da natjeram sebe da sebi istinu kažem. Znam da griješim u životu. Ovim se želim natjerati da postanem potpuno svjestan toga u svakom trenutku pa da kroz borbu budem ono što želim ili da ne budem.

-Vidim da ti se u riječima nagomilala teškoća, ako ti je lakše radije mi pričaj ono što si već napisao:

-"Da upravo želim da prevladam svoj strah koji se javio s mislima o onom što me čeka. Ovu sam priču napisao da bi ga pobjedio;

DALJE