GLAVATIČEVO HOMEPAGE

  Postavi stranicu kao homepage!

ONO ŠTO SAM ČUO

Borove opale iglice zabijale su se u stare Mešine oputnjake dok je gazio stazom ka podnožju Trebevića, goneći pred sobom dvadesetak brava što su, umorni od velika puta puta, vukli svoja blatnjava runa, ne bježeći na stranu kao što su to činili prošli dan, kad ih je Meša kupio od njihovih čobana na Bjelašnici. Dan je bio oblačan, zemlja kaljava, a gusta magla koja se slegla u sarajevskoj kotlini, priječila je Mešin pogled na pijacu.

Žurio je stazom koju je sada puno bolje poznavao. Prije četiri dana prošao je njom u oba pravca. Gonio je brave na pijacu. Nervozan, pun strepnje kako će to sve proći. A prošlo je kao u snu. Hodžino tabirenje se obistinjavalo.. Nikad mu neće zaboraviti. Uzeo je brave na riječ, dotjerao ih do Sarajeva, prodao već rano ujutro i do večeri se vratio na Bjelašnicu, da sutradan dotjera još sedmero brava, koliko mu je naručio bogati Hamid iz donje mahale, za svadbu svoga sina jedinca. Bjelašnički bravi išli su dobro.. U zadnjoj turi dobio je dovoljno da ovu današnju napravi k'o pravi trgovac. Godio se za brave po bjelašničkim selima, dobio ih je jeftinije nego prije, jer je plaćao odmah. On, Meša, svojim sopstvenim parama. Parama koje Meša nikad prije imao nije... Što se više spuštao čaršiji srce mu je jače lupalo. Ako ga sreća bude služila kao prošlih puta moći će danas da od zarade odvoji za odijelo i obuću. Radije bi on da to ostavi za kasnije, kad još više zaima, ali hodžinu je rekao poštovati. Strpljivo i zahvalno, kao što je poštovao i očevu dok je bio živ njegov rahmetli babo. Sad ima njih dvoje. Hodža mu je davao savjete a ona snagu. Magla ga je podsjećala na nju. Gusta plavkasta vodnjikavost njenih nevidljivh, a neprozirnih niti, podsjećala ga je na njen hod, sjenu koja bi padala i zavirivala u njegovu trošnu sobu uz sami seoski put. Nikad je nije vidio sasvim izbliza, ono kad čovjek stane s čovjekom pa se podrobno pogledaju oči u oči, licem u lice. Zato je jasno pamtio zvuk njenog glasa. Zvuk? Poj na kom je dozivajući ga u sjećanje zaspao toliko puta do sada. Vidio bi njenu siluetu kako se strmom kosom spušta ka njegovoj kući na putu u mekteb i tada bi se on sklanjao sa vrata, sjedajući kraj ognjišta, koje, uvučeno u duvar iza vrata, nije davalo prilike da ga vidi, niti da on nju vidi. Gledao bi je u sijeni. Pred ikindiju, kad bi za vedra dana sunce jasno sijalo sa zapada, njena sjena bi  u trenutku kad bi prolazila ispred otvorenih vrata, prelazila njihov prag i na trenutak prošetala hitro odajama, koje su čeznule za njom.

Rasplinula bi se i, umjesto da nastavi svoj hod po duvaru ispod vrata, ona bi zastala u njegovoj duši tu i ostavši zavirivajući u sve njegove kutke...

Zbog nje se i razbolio. Bilo je to uoči petka. Iznenada se pojavila i jedva je uspio da se skloni sa praga na kom je inače veoma često sjedio. Sunce je bilo skoro na zalasku a njena sijena duga, tankovijasto se pružila sve do ognjišta. Tu ju je o primio na svoj dlan samo za trenutak. Bio je to živi dodir. On je trznuo svoju ruku grudima, a ona svoju sijenu vanjskim vršcima duvara, koji se od vrata nadole naslanjao na staru porušenu štalu.

Vidio je samo krajičkom oka kako se preli preko protruhlog direka i nestade. Čitavu noć nije spavao. Uzimala ga je nekakva groznica. Bunilo. Ispred očiju prolazile su mu slike njegove majke... Čas ga je prtila punom torbom i spremala za ovcama, čas opet u toj torbi ne bi bilo ništa. Zatim bi dolazio otac, ljut, oteklih podočnjaka. Onda bi dolazili nekakvi ljudi, gonili njihove ovce, nosili pokućstvo. Majka je plakala. Zatim je otac plakao. Tu bi se Meša začas vraćao iz bunila. Vrućica je izgonila iz njega i posljednju kap tečnosti. Pipao je po mraku stari ibrik i vršak mu prinosio suhim ispucalim usnama. Voda u njegovoj utrobi kao da je mijenjala svoje stanje. Hladna u ustima dolje se pretvarala u užarenu masu i još više palila donoseći nove bolove. Ponekad bi dolazio sebi i znao samo da se budi,  ni ko je, ni šta je, ni pojma o pojavnom svijetu.

Nije imao snage da ode do ognjišta, da potakne vatru... Opet bi se pojavljivao babo, govorio bi mu da potakne vatru, donese mu vode, ili bi vidio sebe mlada u uglu sobe, pred babom, koji se nešto raspravljao sa majkom, pokazivao na njega, pa na brijeg. Šutjela je sva skupljena na kraju sećije, oborena pogleda povlađivala je kao i uvijek. Onda bi vidio sebe, kako sjedi na kamenu iznad sela, koji se nekada davno odvalio od stijena, gore u brdu, i ko zna kako, sletivši kroz čitavu šumu, došao tu da ostane.

Momci su ga voljeli. Skupljali su se na njemu i oko njega poslije jacije u svojim pričama. Rijetko je propuštao ta sakupljanja do trenutka dva dana poslije babine posjete Mujaginoj kući kada je bio ismijan od strane svih mladića i, posramljen, otišao kući. Tada je i saznao pravu istinu njegove posjete. Babo mu je prosio Mujaginu Fatimu. Momci su se smijali. Osramoćeni i osiromašeni pijanica tražio je od jednog od najuglednijih i najbogatijih ljudi u selu njegovu šćer, koju su prosili od Bjelašnice  do Porima. Mjesec dana je izbjegavao susretanje sa bilo kim. Uskoro je babo prodao kuću i preselio u suhozidinu, koja se gotovo bila srušila, a služila je nekada Mehagi kovaču kao radionica.

Nije imala sobe. Ništa. Samo jedna prostorija popođena glatkim oblucima donesenim sa Neretve. Tu su prenijeli ono malo stvari što ih babo nije prodao uz kuću...

U bunilu su poskakivale goleme kapi ljetnje kiše po suvi oko ognjišta. Otac je puzao po trošnom krovu pokušavajući da začepi rupe koje su poslije svake kiše bile veće i brojnije jer je krov bio uveliko struho. Majka bi plakala. Bilo je to vrijeme kad više nije znao plače li zbog teške sudbine ili zbog bolesti koja joj je grizla pluća i jetru, a u čestim trenucima kašlja izbacala kapljice krvi na bijeli  rubac... Štraptanje vode i majčin jecaj prelijevali su se u sliku crnog blatnjavog mezara i struganje lopata koje su ga punile zemljom. Gušile su ga ruke saučešća. Majka je umrla dva dana nakon što se otac pijan, vraćajući se iz Kasabe, sunovratio niz Humske stijene. Orlovi su mjesec dana kuržili iznad nepristupačne lastve, gdje se njegovo tijelo zaustavilo. Od preostalih para dao je da im se izrade nišani. Majci oba a ocu samo jedan, koji je postavio u vrhu litice na mjestu, odakle se sunovratio... Negdje pred zoru više nije znao kad je u bunilu kad je pri svijesti. Sjeća se samo da je plakao. Plakao je i iduća dva dana dok su seljani dolazili pokušavajući mu pomoći. Donosili su mu hranu ali on je nije ni gledao. Jedino bi ponekad popio gutljaj varenike. Krajem drugog dana kad je izgledalo da će poći na bolje opet je pao u bunilo. Tog dana došao ga je obići i Mujaga. Sjeo je na šćemliju preko puta njegova uzglavlja i gledao ga. Sve što je rekao osim pitanja na početku bile su riječi:"Izdržaćeš ti, na majku si"... Slijedeće što se sjeća nakon toga bilo je lice hodže Karića. Kratka sijeda brada, oči zelene kao najdublji virovi Neretve i crveni fes omotan žutom tkaninom kojoj Meša nije znao naziv osim da je hodža donio sa ]abe prije više od dvadeset godina kad je sa još  petoricom imućnijih seljana išao na hadž. Upravo po tom putu je i postao poznat. Kad su se ljudi koji su putovali sa njim vratili njega nije bilo. Čulo se da se razbolio i ostao negdje u Anadoliji. Godinu dvije kasnije svi su mislili da je umro a onda ga i zaboravili. Međutim, tačno pet godina kasnije on se vratio bez vidnih znakova bolesti ali sa velikim znanjem po kom se ubrzo potom pročuo širom zemlje. Uzeo je da klanja u mektebu u kojem je i prije odlaska klanjao. O svemu je znao, govorili su stariji. Nije bilo boljke koju nije liječio, bilo da je iksanska bilo hajvanska. Na sijelima se pričalo o ljudima koji su dolazili iz daleke Krajine da ih liječi.

Govorilo se, takođe, da je malo prgave naravi što mu je odbijano na učenost. Meša ga dotad nije plaho poznavao. Vidio ga je svega dva-tri puta kad ga je namaz zaticao u susjednom selu u kom je on živio. Tog  jutra kad je došao sebi iznenadio se vidjevši njegovu glavu nad sobom. Nije se upitao odakle tu nego ko će mu platiti jer znao je da hodža dosta skupo naplaćuje liječenje van svoje kuće, a pogotovo kad se radilo o mještanima ovih krajeva. Isprva nije bilo tako. Čak je mnoge liječio i džaba ali se onda desio onaj slučaj sa njegovom komšinicom i on se naljutio na ljude. Svađa je izbila kad je spomenuta komšinica, krešući brst na putu za planinu, kako je pričala, vidjela dvije bale sijena kako idu prema selu a da ih niko ne nosi. Prepala se i poletjela brže bolje hodži da joj zapiše jer joj se priviđa. Međutim, kad je došla hodžinoj kući vidjela je te iste bale položene ispred hodžine štale. Seljani su kasnije čuvši sve to nahrupili kod hodže i tražili objašnjenje. Počele su optužbe da se bavi sihrima i vradžbinama. Počele su mu se pripisivati razne čudne zgode koje bi se s vremena na vrijeme dešavale u njihovom selu. Istjerao je delegaciju mještana iz kuće a onoj ženi poručio da promjeni oči ili da  odgrize jezik. Da nije bilo onih starijih mlađarija bi ga otjerala iz sela. Meši u trenutku kad ga vidje i osjeti da je bolje, bi  drago što to nisu učinili. Ležao je otvorenih očiju i pokušavao da sporije diše. Na čelu je imao nekakvu oblogu a njedra su mu se čula mirisom koji do tada nije bio upoznao. Hodža je vidjevši ga da dolazi sebi otišao do ognjišta i sjeo na šćemliju raspirujući vatru. Još se tri dana zadržao kod njega a onda vidjevši da je Meša dobro otišao svojoj kući. Bez riječi i bez objašnjenja. Na tome bi se, mislio je Meša, sve i završilo da njega nije kopkalo to što mu nije platio. Otprilike za nekih mjesec i po radeći u dva-tri navrata kod nekih imućnijih iz sela i okoline skupio je po njegovu računu dovoljno da plati hodži. U petak se pokupio i otišao na džumu u hodžino selo. Poslije klanjanja prišao mu je nazvao selam i stidno mu stavio novac u vanjski džep na kaputu čineći kako je čuo i vidio da drugi rade kad mu plaćaju. On ga je pogledao mrko i glavom mu pokazao da ga slijedi. Uveo ga je u svoju kuću a hanumi dao znak da ih ostavi. Meša je kod njega ostao do sutra ujutro, iznenađen hodžinom mirnoćom i toplim riječima koji bjehoše potpuna suprotnost njegovom javnom ponašanju. Ispriča mu kako  je kad ga je ostavio sedam dana zaredom činio gusul i klanjao istiharu tražeći od Allaha uputu u vezi njega. Kad je sedmi put usnio san vidio je Mešu kako na užetu vodi nakvo hajvanče i šiba ga štapom. Kako bi koji put udarao tako bi od one jedne živinke bivale dvije, od dvije četiri, od četiri osam... Kasnije je još nešto sanjao ali mu jasno ne ispriča nego mu prouči ajet iz Kur'ana koji je govorio o tome da čovjek ne zna o tome šta mu je bolje. Jer nešto može biti dobro za čovjeka a on misliti da je zlo a opet za nešto može misliti da je zlo a ono je dobro. Bar ga se Meša tako sjećao i tako razumio. Prvi dio sna mu je protabirio kao nagovještaj da bi u trgovini mogao imati sreće i nafake, drugi dio mu je objasnio spomenutim Kur'anskim ajetom a na kraju mu savjetova da o svakoj stvari dobro promisli ali da nikad ne zaboravi ono što mu prvo pane na um, jer to je šapat duše i treba ga znati slušati jer nekad nije baš razumljiv za čojeka. Kad ga je u zoru ispraćao potapša ga po ramenima govoreći:"Još ćemo se mi sretati, vidio sam to pod tvojom zvijezdom." Kad ga je Meša zapitao o kakvoj zvijezdi priča samo odmahnu rukom i uđe u kuću. . .

. . . Nekoliko dana od susreta s hodžom uputio se Meša ka Bjelašnici, ka Salihagi Mrndžiću kojeg mu hodža bješe preporučio. A savjetovao ga je da trgovinu počne sa hajvanom i to tako što će u zabačenim selima Bjelašnice kupovati pojevtino i goniti u Sarajevo gdje su cijene više pogotovo za bjelašničke brave koji bjehoše  poznati po kvalitetu. Salihaga mu je preporučio da mu bude jamac za početak da može na riječ uzimati stoku i isplaćivati nakon prodaje...

. . . O svemu prošlom Meša je razmišljao ugoneći brave u prvi slobodan tor na čaršijskoj hajvanskoj pijaci. Svijeta ne bi mnogo tog augustovskog jutra godine 1878. Ono malo ljudi što je hodalo oko torova i zagledalo hajvan bili su nekako šutljivi teška pogleda. Bio je poprilično nov na toj pijaci i u tom gradu i osim nekoliko poznanika sa pijace koji su se bavili istim poslom nikog nije poznavao vele pa ga bi stid da pita za razlog. U glavi je nagađao da je to u vezi sa glasinama da je sultan u nekakvom Berlinu prodao Bosnu Austrougarskoj, međutim on o tome nije baška razmišljao jer u njegovu glavu nije išlo to da neko proda zemlju ma koliko da je bio pijan a znalo se da Veliki sultan poglavar svih muslimana niti pije niti je od onih koji moraju nešto prodavati. Sve je to on pripisivao vlaškim glasinama a u krajnjem slučaju što reče jedan seljak na Bjelašnici od kojeg je kupio ono troje najkrupnijih brava - vlast se mijenja u velikim kasabama po selu niko plaho ne zalazi.

Ipak, ne mogavši sasvim među tim sumornim ljudima rastjerati zle slutnje on poče misliti na nju. Svoju Fatimu. Kad je zadnji put bio u selu seoski hamal i budala Ševko mu reče kako je čuo da na sijelima pitaju Mujagu šta će sa Fatimom. Neki su ga pitali bi li je sad bio voljan dati Meši na što je on ošutio a to ti je, govorio je Ševko, isto kao da je i pristo. Istina Ševki nije baš svaku vjerovati ali čuo je to i iz drugih govorkanja što ga je obradovalo i učvrstilo u zamisli da ako Bog da pred zimu iskuša svoju sreću i ode kod Mujage. Nije se mogao natjerati da vjeruje da će mu je dati ali nije mogao ni da ne pokuša jer zbog toga je živio. U trenucima tih razmišljanja koja su mu stezala srce sjetio se hodžinih savjeta. Ako je teško otići i upitati možda se iza toga krije sreća a on iako mu je babo pio i bio omražen u selu nije ništa od njega naslijedio, sam mu je Mujaga rekao da je na majku a nju su, rahmet joj lijepoj duši, svi po dobru pamtili i spominjali. Sad je malo i zaimao. Nije mnogo ali ako ovako nastavi još koja tura i imaće dovoljno za početak. Taman htjede da sračuna koliko mu treba tura da sakupi za kuću koja je sada opet bila na prodaju kad ga jedan katolik upita za brave i on se vrati u stvarnost. Dobro ih prodade i odmah ne čekajući krenu brdu. U čaršiju nije ni ušao. Imao je dovoljno hrane i vremena da se vrati do Salihage prije mrklog mraka. Zahvaljivao je Bogu na nogama koje su ga nosile ko malo koga. O tome koliko i kako pješači već su pričali po njegovom kraju…

. . .Vrijeme između tog i idućeg pijačnog dana provodio je pogađajući hajvan po selima i dogoneći ga u tor pored Salihagine kuće koja mu postade gotovo ko svoja. U početku se stidio usluga koje mu je Salihaga činio. Kasnije kad je malo zaimao pokuša da mu plati ali ovaj odbi govoreći da je to za hodžu a i Meša mu bješe legao pri duši. Uvečer uz ognjište pričali  bi o prošlosti i budućnosti. U ovaj zadnji vakat više o budućnosti. Vijest da je Bosna bila prodata bila je potvrđena. U Maglaju su se već vodile borbe sa nadmoćnom Austrougarskom vojskom.

Čekalo se kad će u Sarajevo da bahne. Mešu je to činilo tužnim. Nije bio ni u kakvom ratu ali je znao da on donosi smrt i progone pogotovo sada kad ih je Turska ostavila zabavljena sama sobom. Salihaga bi mu tada da mu razbije kaharluk pričao o tome kako ga je hodža zadužio ukazavši mu povjerenje i mnoge stvari o kojima drugi mogu samo da pričaju. Upoznao se s hodžom kad mu se najmlađi sin, Halid, razbolio. Hodžin zapis ga je izliječio a on da se oduži hodži kopao kukuruz sedmicu dana. Hodža mu prigovori da ne treba toliko a kad mu ovaj zatraži kusur želeći se našaliti hodža ga pozva u kuću i obeća mu pokazati nešto što nije nikom. Posjede ga na šćemliju uze nakav ćitab u ruke i poče učiti. U neko doba prestade, uze nakav šćap išaran harfovima i opisa krug oko njega. Poslije toga po sobi se pojaviše nakvi čudni insani. Držali su u rukama koplja i sablje ali  iako htješe da nasrnu nisu mogli preko onog mjesta gdje hodža po suvi opisao krug. Salihaga se bješe prepao ali kad sve završi poželi da je još trajalo jer shvati da ga je hodža uveo u nakav svijet čudniji od našeg običnog. Svijet s kojim je on devrio od kako se vratio iz Anadolije. Kad od hodže zatraži da mu objasni ovaj ne htjede govoreći da je dobio kusur i da može ići. Salihaga u punoj snazi i hrabar ko malo ko željan još hodžine moći zamoli ga čim je znao obećavajući mu da će raditi još sedam dana ako mu pokaže nešto od svog znanja. Hodža idućeg jutra pristade te Salihaga osta još sedam dana. Kad je dogovor istekao hodža ga poslije akšama uvede opet u svoju sobu i izvadi onaj isti ćitab i nakon što nešto zapisa i zapečati voskom pruži mu ga. "Ovo ćeš", reče, "noćas u gluho doba noći odnijeti na Krstac do stećaka i predati čovjeku koji će te gori čekati. Zamotaj dosta cigara i stegni srce trebaće ti hrabrosti. I pazi ni za živu glavu ne ispuštaj ovaj papir iz ruka dok ne stigneš gori. Htio si avanturu dobićeš je". Tu noć Salihaga nikad neće zaboraviti. Nebo bješe oblačno, mrak, prst se pred okom ne vidi. Išao je poznatim putem ali ništa ne bi kao prije. Svuda oko puta sela i kućice. Zapaljene vatre gorjele su svako sto metara a oko vatre čudna vojska sa čudnim oruđem. Kao da su izronili iz historije iz dedinih priča o Mongolima. Neki su se zalijetali da ga udare ali bi ih straža koja stajaše kraj svake vatre vraćala govoreći -"On je kurir"! - kod druge bi ga vatre isto tako dočekivali. Čuo je kako govore: "Ide kurir!"; Kraj nekih vatri bješe i djevojaka, krupnih i stasitih da staneš i gledaš. Salihaga podobro napet i poprilično ustrašen išao je putem ni za trenutak ne zastajući. Nije ni smio. Zastati ni progovoriti prije Krsca  nije smio. Tako mu je hodža zapovidio. Kad je bio oko pola puta naiđe na tuču. Oko jedne vatre petnaestak ljudi se krvilo sabljama. Ženskadija su vriskala i zvala ga. Tad mu je bilo najteže, čuo je za sobom dozivanje: "Salihaga... Salihaga hajde s nama mani se hodže. Hajde nama i on je s nama bio i šerbe ispijo...!"  Uhvati ga strah. Činilo mu se da do iduće vatre bješe mnogo više. Čuo je i korake za sobom ali se ne smjede osvrnuti. Kod iduće vatre još gore. Nasrtali su na njega, htjeli ga probosti ali taman kad je pomislio da je gotovo stajali bi. Nešto im nije dalo da mu priđu, ni oni ni njihova koplja. To ga okuraži i on oko dva sahata po ponoći stiže na Krstac do svatovskih stećaka. Tu su se nekada sreli svatovi i svi izginuli. Trebao je čekati kod najvećeg stećka gdje su pokopani mladenci iz obojih svatova. Nasloni se na stećak i počne gledati kroz mrak . Prvo je čuo muziku. Trube i bubnjeve, zatim oču i topot konjskih kopita. Nešto je dolazilo sve bliže. Srce mu se stezalo od straha a krv udarila u lice. Samo ga je hodžina opaska da ne smije odustati držala na mjestu. Baš kad je osjećao da je  ono gotovo prišlo granu mjesec otkrivajući pred njim nevjerovatan prizor. Čitave Bare ispod Krsca bjehoše prekrivene konjanicima. Dokle god se moglo nazrijeti bješe samo konjanik. Konji gizdavo okićeni, konjanici pravi gorostasi. Za njima se u daljini ukazaše pješaci. Bezbroj crnih tačaka. Na čelu je jahao div od oko dva i po metra kakvog Salihaga ni dotad ni otad ne vidje u svom životu. Za pasom gola sablja  i buzdovan veličine ljudske glave niz bedro. Zaustavi konja  ispred njega i nazva selam. Salihaga ne može da odgovori na što se onaj nasmija i reče:"Otkad nam to hodža šalje nijeme?"

"Jesi li donio poruku?"

Salihaga zavuče ruku u njedra i izvadi ćage predavši mu ga. Div ga poljubi i pritisnu na čelo zatim predade čovjeku koji je dojahao iz kolone koja je sve to gledala bez zanimanja. Ovaj ponovi divovu počast i otvori. Počeo je čitati. "Zato što je napao nevina insana koji mu ništa nije radio Turkez Bakeri iz Anadolije se osuđuje na smrt vješanjem. Izvršiti odmah po prijemu i pred očima mog izaslanika!"

Div se okrenu i zapita za nekog, očito za spomenutog u osudi. Jedan pješak se probi kroz konjanike i izvijesti da još nije stigao. Posla dvojicu konjanika po njega. Salihaga se uplaši brzine kojom oni nestadoše. Što bi trepnuo odoše i vratiše se noseći ili bolje reći vukući između sebe čovjeka. Ni po čemu se Salihagi nije razlikovao od ostalih. Baciše ga pred Divovog konja a ovaj mu kad se ustade ponovi osudu pitajući ga šta ima za dodati. Čovjek sav prestrašen, baš kao običan insan, poče da se brani time što ga je spomenuta osoba pomokrila s praga i stala na njega. Div mu prigovori da nije trebao biti tu i zapovijedi dvojici pješaka da u šumi usijeku  dvije rahulje i sohu. Za tren se vratiše s njima i pobiše ih u zemlju. Sohu prebaciše preko rahulja a na njenu sredinu svezaše vješalo. Dvojica pograbiše osuđenika i objesiše ga kao kakvo dijete. Nakon što izdahnu Div odselami i okrenu vojsku nazad. Otišli su kao što i dođoše. Uz bubunjeve i trube. Salihaga pun strepnje od onog što se desilo pomisli da će poludjeti. Prouči što je znao i umio te se poče spuštati nazad. Na putu ne bi ni svjetla ni vatri. Ni vojnika ni stražara. Sve bješe nestalo kao da ne ide istim putem. Vadio je smotanu škiju ispod kape i pušio jednu za drugom.

 Hodžu nađe kako se abdesti za sabah. Ništa ga nije pitao. Klanja sabah zajedno s njim i čim se ukaza dan spuči opanke i nazad. Put bješe kao što je i uvijek bio. Nigdje kuće niti znakova da je pored njega prije na noć gorjela vatra. Kod stećka ne bi niti vješala niti obješenog. Nađe u travi dvije slamke dobro izrasle iznad ostalih. S jedne na drugu bješe prepeta paukova nit, a na sredini mrtav pauk. Salihaga ne povjerova. Prohoda malo niz Bare ne bi li našao tragove kopita, ali ne bi ništa što bi svjedočilo da je tuda prošla vojska. Ponovo se vrati hodži koji ga dočeka kahvom i zatraži da mu ispriča šta je sve doživio. Pričali su čitav dan. Tu mu je hodža sačinio zapise i za čeljad i za hajvan i otad da Bog da pa potraje njemu i njegovim ne desi se ništa osim obične prehlade i strune koje su liječili travama i vrućom varenikom...

Meša je ovu priču upijao u sebe. Teško bi se vraćao u stvarnost razmišljajući o njoj. Pitao se hoće li mu hodža pružiti priliku da i on nešto takvo doživi ali čim bi se našao sam u mraku Salihaginog odžaka odustajao bi od te pomisli i želje. Da bi otjerao priviđenja nakon ove priče mislio je na Fatimu i na pazar i novac  koji će zaraditi. Bješe naumio da dva dana prije pijačnog dana otjera stoku u Sarajevo i pokuša je prodati onako jedno po jedno po čaršiji. Priče oko dolaska nove vojske i novog cara su ga uznemiravale i htjede ih ako već dođu sačekati u svom selu među svojima. Svakako je išla zima i nije mogao računati da će sa ovom trgovinom moći nastaviti kad snijeg zavali. Salihaga mu poslije pripovijedanja bješe predložio da od novca kupi kakvih stvari koje bi zimus mogao prodati u svom kraju te tako ne biti na gubitku što se njemu učini sasvim pametnim i prihvatljivim. Desetak brava koliko bješe otkupio brzo je saulisao i stjeralo do Jarčedola dva dana prije pijace. Tu ih predade u tor pod nadzor te se sam spusti do čaršije da nađe kupce. Zateče ljude još više mrke i još težeg pogleda. Malo je ko pričao. Malo je ko radio osim kahvedžija čije radnje bjehoše pune ljudi. Niko ne zapjeva, niko se ne nasmija. Kahva se pogledom naručivala a gusti kolutovi dima kroz šupljine iznad vrata odlazili su u havu ne mogavši naći mjesta unutar prostorije u koju Meša bješe svratio da pokvasi grlo smrekovačom. Vidje da je đavo odnio trgovinu tog dana i požali što je uopšte sišao s bravima. Pola mu zemlje palo a on misli o trgovini... Na podne je hodža učio duže da bi kasnije još duže vazio. Prvi glasnici su govorili da je neprijatelj već došao pred Sarajevo. Hodža je o tome govorio spominjući kur'anske ajete koji su pozivali na borbu, na džihad. Ljudi u džamiji zadžamoriše. Začuše se salavati iz više grla. Tekbiri. Oni od vrata čuli su istu melodiju i iz drugih čaršijskih džamija. U mladalačkim srcima ustalasa se snaga izronjena iz slavne prošlosti kada gazije i šehidi progovoriše iz hodžinih usta. Mnogo puta izgovorene riječi Kur'ana dobiše život u njihovim srcima.

Neki iza pasova potegoše kubure i dižući ih iznad glave počeše uzvikivati borbene pokliče. "Nikad Bosna nije šapatom pala, nikad", ponavljao je hodža, "pa neće ni sada, niti ikada". Mjesto na ćursu zauze potom Ahmed efendija za kojeg Meša bješe čuo da je vrsan pjesnik.

 "Ako pukne Bosne bedem

 Na granici časnog dina

 Osjetiće talas leden

Istambul, Meka i Medina" recitovao je efendija a masa sve više zagrijana zahukta. I Mešinim srcem nešto novo zastruja. Iako je s početka vidio samo prepreku svojim planovima nakon hodžinih riječi osjeti kako se njegova ljubav prema Fatimi rasplinu cijelim njegovim bićem obuhvatajući u sebe i zemlju i vjeru i sve ostalo što se tražilo od Meše tog dana.

Osjeti kako je sve to jedno. Kako je to sve dio iste ljubavi i da jedno bez drugog ne može. Ubrzo zaboravi i ovce na Jarčedolima i svoj daleki kraj. Osjeti kako ga je samo sudbina dovela da dođe i brani ovaj kraj, ovo bosansko šeher Sarajevo. Jedno jedino, kako reče Ahmed efendija. Njegove misli podgrijaše još više riječi jednog drugog efendije kojem nije znao ime a koji je prisutne podsjećao na svijetle primjere bošnjačke borbe i hrabrosti. Masa u trenutku požali što neprijatelj već nije tu da ga zgaze i krvavog pošalju Sultanu na divan pokazujući mu da Bosna može bez Sultana ali Sultan ne može bez Bosne. "Sa ramena glavu dam ali Bosne kamen ne dam" uzvikivao je efendija s ćursa ruku visoko uzdignutih iznad sebe upirući pogledom u kuburu koju stezao u desnici. Meša se postidi što nema kuburu da i on učini isto.

Poslije efendije na ćurs se pope jedan krupan brkat čovjek vojničke nošnje i izgleda koji poče objašnjavati kako je najvažnije da se ojačaju snage na Tvrđavi iznad starog grada jer nju ko drži - drži grad. Po njegovim procjenama tu će biti odlučujuća bitka. Neki koji bjehoše iz donjeg dijela grada zagrajaše kako neprijatelj prvo udara na njih. Oni s Koševskog brda takođe su tvrdili da su oni najpreči. Brkati na kraju reče da on odgovara za kulu na starom gradu i ako neko hoće sa njim neka se prijavi. Meša stade među prvima, i uskoro se nađe u koloni koja je za brkajlijom išla ka starom gradu. Tvrdio je da će po njegovim obavještenjima i proračunima neprijatelj već prekosutra biti tu. Meša usput svrati do prvog puškara te nakupova svega i svačega ne žaleći novca. O puškama i oružju nije znao mnogo te se u njegovom zavežljaju kad mu ga je komandir u tvrđavi pregledao nađe štošta toga nepotrebnoga.

Tu noć su vrlo malo spavali stalno je neko stizao donoseći nove vijesti o kretanju neprijatelja i pripremama koje su činjene da se on dočeka. Posada na kuli se sve više povećavala. Da li zbog toga što su ljudi povjerovali njenom komandiru, nižem oficiru iz turske vojske, ili zbog toga što im se ona činila sigurnijom od busija koje su pravljene na drugim prilazima gradu, Meša nije znao a nije ga ni zanimalo. Pun iznenadne  želje za borbom maštao je kao i uvijek o njenom kraju. O svom dolasku u svoje selo i priči kako je on bio taj koji je branio Sarajevo. Ponekad bi se vidio sasvim zdrava a ponekad, pogotovo nakon vježbi sa kuburom kojoj su ga podučavali, malo ranjen u lijevu nogu. Spušta se niz brijeg kraj Mujagine kuće, nahramljujući. Jednom mu pade na um da bi mogao kupiti konja kad sve ovo završi i na njemu ujahati u selo. U tom maštanju mu prođe  dan a da se nije ni sjetio svojih ovaca. Pored njega su prolazili  ljudi a da ih on nije čestito ni vidio. Čuo je neke kako traže da se postave istureni izviđački odredi oko Han Kobile, Radave, Mrkojnice. Odbrana sa Pašina brda je tražila da se dio ljudi iz kule prebaci njima... NIje ih Meša mnogo slušao. U početku je pokušao ali kako dobro nije ni znao gdje se koje mjesto tačno nalazi odustao je odlučan da bude tu i čeka. Ponekad je želio da se sve što prije završi. Nije se bojao, pogotovo ne otkako se pokazalo da se kuburom sasvim dobro gađa. Sedam od deset puta uspio je da skine svoju kapu na udaljenosti od dvjesto koraka. Malo mu je teže išlo punjenje. Požali što nije kupio snyder ili vinčester kakve su imali većinom u tvrđavi. Njegova kubura, kako je zvao, bješe stara kremenuša i preko dvjesto koraka nije mogao gađati.

Devetnaestog augusta negdje oko pola šest bi jasno da je neprijatelj stigao. Pucnjava je odjekivala sa svih isturenih položaja. Na nekim mjestima obavijen maglom neprijatelj je prošao kraj izvidnica a da ga nisu ni primijetili. Osamdesetak ljudi koji su bili istureni na brdu s drugu stranu tvrđave otvori žestoku vatru. Kroz pucnjavu čuli su se hurlici. Na tvrđavi je sve bilo pripravno. Mešu iznenadi kad vidje desetak metara lijevo od svog mjesta vitku i sitnu priliku žene. Moglo joj je biti nekih dvadeset tri-četiri godine. Bila je obučena u neke muške široke čakšire i vuneni ogrtač koji ju je gotovo svu pokrivao dok je nageta nad svoju pušku gledala u pravcu odakle su dolazili pucnji. Njena šarena jemenija i mrke crte lica podsjetiše ga na nju. Odakle tu pitao se. Šta je  natjeralo da se miješa u muške stvari. Kakav je to rat u kom ratuju žene mislio je Meša i sve je više u mislima napadao tu sitnu žensku priliku što je više rasla u njemu toplina  koja je izvirivali iz njene pojave . Želio je da je ocrni, napadne, otjera odatle gdje mu je smetala jer je porađala u njemu nešto čisto i idealno a na tren isto tako prljavo. Nešto što je dotada samo zamišljao i samo njoj, svojoj Fatimi pripisivao. Uskoro branioci ispred tvrđave napustiše svoje položaje i neprijatelj veoma brojan nahrupi pred njene zidine. Poče žestoka pucnjava. Meša nekoliko puta uzdignut iznad zaklona osjeti kako tik pored njega zazviždaše vruće kugle. Neprijatelji su padali. Strijelci sa lijeve strane imali su ih kao na dlanu. Vidjevši da im ne ide na ruku Meša se okuraži. Ponovo se izdiže i poče ciljati. Sa prvih deset hitaca pogodio je dvojicu koji bjehoše prišli najbliže. Kad je počeo gađati dalje začu njen glas. Pjesma vjetra u borovim iglicama. Tad joj vidje i oči. Crne, raširenih zjenica izgledale su kao naoko ugašena glavnja koja svakog trenutka treba da plane. Korila ga je što rasipa municiju na daljinu kad ne može dobaciti. Nije ni znao kad se prebacila do njega. Tek tad posta svjestan da je momak u zaklonu do njega pobjegao. Nagonski htjede da se suprotstavi njenim opaskama ali jedna kugla odbi dio kamena tik ispred njega i on se sage. Svi položaji ispred kule bjehoše napušteni a ljudi zbijeni na prostoru unutar kule.

Neprijatelj je zauzeo položaje u obliku potkovice i sve manje pucao. Neko je govorio da im je nestalo municije a drugi opet da čekaju topove. Meša je šutio. Sve što je mislio bila je ona žena do njega. Osjeti se usamljen i požali što je maloprije nije upito za ime. To bi već bilo poznanstvo i mogao bi da  joj kaže koju riječ ako ga zrno smrtno rani .

Sa Debelog brda čulo se gruhanje topova. Oko jedanaest sati moglo se vidjeti a i čuti kako neprijatelj već navaljuje na zapadne zidine grada. Napredovao je i u rejonu sjeverne Miljacke tako da se djelovanje branilaca svelo skoro samo na odbranu tvrđave i susjednog zida oko grada. Meša koji je uvijek volio slobodu gledajući sve to poče da se osjeća zarobljenikom. Neko se iz grada probi do tvrđave i obavijesti ih da je Debelo brdo palo. Ostali su i topovi i municija. Komandir posla jednu grupu prema gradu u čije ulice su popodne počeli da nadiru dušmani. U toj grupi bješe i Meša. Na samom čelu išla je i tajanstvena žena. Oni koji su ih sačekivali u uskim uličicama obavijestiše ih da se najveća borba vodi na petsto metara od Čekrčinje džamije ali da se tamo teško može jer neprijatelj svuda udara. Krenuli su tamo ali ih u putu sretoše njeni rijetki branioci. Džamija bješe pala i ljudi su se polahko povlačili. Prije bi se moglo reći ginuli. Mrtvih je bilo svuda. Krv je tekla sarajevskim sokacima. Mladići u punoj snazi ginuli su na ćepencima svoga djetinjstva. "Za din i Bosnu!", uzvikivao je neko u Mešino grupi. Neprijatelj je pucao iz druge ulice.

Uletili su u zasjedu. Mnogi padoše i Meša ne znajući kuda će okrenu za onom djevojkom koja je nakon što je ostala bez ogrtača izgledala kao djevojčica.

"Ptić među jastrebovima", pomisli Meša.

 Dobro je poznavala ulice. Za dvadesetak minuta već su bili izvan grada. Meša je slutio da se probija ka šumi. Znao je da većina bježi ka Palama. Provlačeći se uskim ulicama koje Meša nije toliko ni poznavao nailazili su ponekad na austrijske vojnike. Pucao je kad je i ona pucala a bježao kad je ona bježala. Vremenom se grupa rasipala i na izlasku iz grada ostaše sami. Išla je stazom ispred njega kao srna. Nisu ništa govorili. Meša se bojao da će ga upitati zašto je slijedi.

Na podne se ne začuše ezani. Mjesto njih su na tvrđavi odjekivali puščani prasci koji su se s vremena na vrijeme slijevali u jednoličnu dugu eksploziju. Topovi su bili prestali. Znak da se u tvrđavi i voćnjacima i uličicama iza nje vodi borba prsa u prsa. U jednoj ulici prilikom izlaska iz grada Meša je vidio dvije mrtve djevojke. Obje su ubijene iz puške. Vidjelo se to po krvavim mrljama na njihovim grudima. Ležale su među tri muška leša. Meša je bježao od pomisli da je to jedna porodica mada su haljine na njima govorile baš to. Crna kosa jedne od ubijenih jedino se još micala na vjetru. Otkrivena lica i uvehli obrazi nisu htjeli da odu iz Mešinih očiju. Probijajući se iz grada vidio je mnogo leševa, i jednih i drugih, ali ta slika je lebdjela ispred njega na putu ka skrovitim kutcima Trebevića. Oko jedan sahat iza podne ona je stala. Prislonila se uz truhli panj javora i okrenula lice gradu. Borbe su vođene u samom srcu starog grada i u žutoj tvrđavi. U ostalim dijelovima odjekivao je tek po koji pucanj. Meši je bubnjalo u glavi. Odjednom se sjeti svojih janjaca, svoga hodže, svoje Fatime. Poželi hladnoću rodnog kamena... "Sudnji dan!" govorila je Jasmina nakon što su se upoznali. A upoznali su se tako što su se prvo porječkali oko toga  koi zašto bježi. Zatim je on rekao da nije Sudnji dan jer se još nisu desili neki predznaci koje je ūūpejgamber navjestio u hadisima a on o njima čuo od svog efendije.

Kasnije su se smirili. Ona progovori tišim glasom , kakav i priliči ženi kad razgovara sa nepoznatim muškarcem.

 Nije bila djevojka. Bila je hudovica. Čovjek i dijete su joj prije nekih šest mjeseci umrli od neke zarazne bolesti. Bila je sirota i ostala je sirota, bez igdje ikoga. Sada i bez zemlje.

Htjede da se vrati u grad da pogine. Nekakav nerazuman strah doveo je u tu šumu. Htjela je nazad. Meša joj je branio a da sam nije znao šta da joj kaže i kako da je utješi nakon onog što mu je ispričala. Taj njen glas prekidan jecajima u toj samoći, uvlačio mu se pod kožu i tjerao ga da nešto čini a da nije znao ni šta ni kako.

 Što se više bližio mrak to ga više hvatao nemir. Bili su sami usred šume. Niko da naiđe njihovim putem.  Kad mu reče da se neće vraćati u Sarajevo dušmanima u ruke Meša ne znajući šta bi predloži joj da krene sa njim kod njegovog prijatelja na Bjelašnicu. Stigli su tek u zoru. Meša ne poznajući baš dobro puteve nekoliko puta zaluta. Bili su umorni i poderani.

Davši joj svoj kaput da pokrije golotinju koja se ukazivala ispod poderane odjeće Meša ostade u svom vunenom džemperu..

Salihaga ga je dočekao pun straha i radoznalosti. Kad  mu je sve objasnio o borbi i ratu ostade da kaže i o njoj.

 Mještani koji su se bili skupili na guvnu kraj kuće da sve čuju radoznalo su je gledali. Ona je šutila a Meša o svemu pričao onako kako je znao i vidio. Njihov put od Sarajeva do Bjelašnice ipak skrati i ubaci još dvojicu vojnika koji su se odvojili pred susjednim selom. Unoseći ove laži u priču pogledivao je ka njoj. Nije ni trepnula oborene glave uvijena u vuneni bičaj zurila je preda se... Pred veče nakon što su ih mještani pustili da se naspavaju domaćin pozva Mešu i upita ga šta će sa njom. Kad mu spomenu da nije oženjen Meša protrnu. Jedva da je postajao svjestan da ona nije Fatima. U snu tog dana njih dvije su se miješale. Meša je ludio. Nakon noći koju je u hodu proveo sam sa njom ona mu je ušla pod kožu. Postala sastavni dio njega a najgore što su i seljani tako mislili. Kad je vijest obišla čitavo selo i malo se slegla u njihovim glavama te kad je poslije pada Sarajeva na red došlo razmatranje Mešina slučaja (o njoj niko nije govorio mnogo  jer je nisu poznavali) gotovo svi su se složili da se tu nema šta pričati. Ženidba. Ona je šutjela. Kad je domaćinova žena pitala šta ona misli o svemu tome samo je slegnula ramenima. Neki koji su ulazili rekoše da joj se nešto desilo. Da joj treba tražiti hodžu. Kad spomenuše hodžu Meša se trgnu. Hodža mu dođe kao spas. Zamoli domaćina da osedlaju konja i da je njih dvojica zajedno odvedu kod hodže Karića u njegov kraj. Domaćin pristade a ona samo slegnu ramenima te  se njih troje uputiše u Mešin kraj trećeg dana po padu Sarajeva. Bjelašnička sela u hladu Treskavice nisu baš previše strahovala zbog pada Sarajeva. Preovladavalo je mišljenje da će Turska doći i sve dovesti u red a oni pesimisti su se tješili da ako od tog ništa i ne bude ipak njih neće niko dirati jer ni prije niko nije baška zalazio u njihov kraj.

Kretali su se stazama između njiva. Naprijed Salihaga vodeći konja na uzdi, na konju žena a iza Meša. Bez puno govora, šutke. Oko ikindije popeše se na planinu sahat vremena do hodžina sela. Tu naiđoše na postarijeg dedu u čobanluku. Salihaga mu poče objašnjavati odakle ide i kome ide usput mu spominjući pad Sarajeva ali ovaj se nimalo ne iznenadi niti začudi, više bi se moglo reći da je bio odsutan u slušanju. Kad Salihaga završi on sumljičavo pogleda Mešu i poče priču težu i strašniju od pada Sarajeva, za ovaj kraj i od pada Bosne. Negdje možda tačno na dan borbi oko Sarajeva oveća grupa crnogorskih uskoka privukla se njihovu kraju i uz pomoć inovjeraca koji su tu živjeli ukrala dvije djevojke. Jedna je Hava Mustafina a druga Fatima Mujagina. Bile su kod hajvana u brdu. Mali Halilićev koji je bio s njima ranjen je u bijegu. Potjera koju su nabrzaka organizovali mogla je da ih vidi kako zamiču s drugu stranu Neretve prema Javorju gdje su ih vjerovatno čekali drugi s konjima. Usput su ostali ostaci njihovih haljina koje je jadni Mujaga kupio i stezo na prsima na puštajući ih sve dok nije kako svi tvrde preokreno pameću. Sad je kod hodže i svi čekaju hoće li mu pomoći... Kad Salihaga upita seljaka je li iko vidio kad su ih hvatali odgovori:"Jes, rekoh ti, mali Halilićev, bio tu u blizini. Kad je začuo vrisku primakao se da vidi šta je kad ono sedmorica njih nahrupilo na ženskinje. Kad je vrisn'o oni se okrenu i pripucaju. Pošto ga bjehoše pogodili u nogu morao je bježati - a i šta će jetim razbojnicima. Vidio je još kako su im svezali noge i ruke nauznak te proturili sohu i tako ih odnijeli. Tako su ih nosili uz Javorje kad ih je potjera ugledala..."

Meša se gušio. Tijelo mu zahvati ona ista groznica od prije dva-tri mjeseca. Otežaše mu udovi, uhvati ga nakva ukočenost. Zadnje čega se sjećao prije nego je pao u nesvijest bile su isprekidane slike bunila u kojem je načas vidio Fatimu kako se niz brijeg spušta njegovoj kući, onda bi iskrsnula slika druge žene u poderanim haljinama, zatim opet Fatima ali negdje je trčala kroz nakvu šikaru u poderanoj odjeći ispred krupnih austro-ugarskih vojnika.... Salihaga i seljak čija priča bješe uzrok svemu pokušavali su mu umivajući ga povratiti svijest. Žena koju su vodili sa sobom sjahavši s konja, tupo je zurila preda se. Salihaga nakon nekog vremena zamoli seljaka da ih primi u svoju kolibu dok on ode do hodže u selo. Ovaj vidjevši nevolje pristade a Salihaga brzim korakom krenu.

000

Meša se oporavi tek za petnaestak dana. Čitavo to vrijeme ležao je kod hodže koji pripravljaše stotine nekakvih mehlema i čajeva da bi ga povratio. Na ruku mu nije išlo kišno vrijeme koje za tu vrstu bolesnika predstavlja pravu teškoću. Pored Meše tu je bila i ona. Nju je hodža liječio zapisima a poslao je i jednog prijatelja po hodžu Ahmića iz Sarajeva da mu dođe. Nakon što su obadvojica devrili oko nje sedmicu dana bi joj nešto bolje. Počela je jesti ali ne i kontaktirati sa ljudima. Šutila je slušajući hodžine zapovijesti tako da njegovoj hanumi lahnu kad joj ona preuze kućne poslove. Svako jutro je ribala podove, prala i krpila što je trebalo. Da ne bi ćutljiva svi bi povjerovali da ju je hodža potpuno izliječio. O njoj su se seljani najviše i interesovali. Odakle je, kako da nema nikoga svoga da dolazi po nju i tako redom. Bilo je i onih koji su kao donosili nakve glasove. Pokušavali nagađanjem dokučiti ko je i kako je. Oni najzainteresovaniji zamjerali su hodži što neće ništa da im kaže jer on je morao nešto znati. Hodžu je, međutim, najviše brinuo Meša čija bolja bješe čisto fizičke prirode. Imala je dosta sličnosti sa padavicom ali ne bješe padavica. To mu je rekao odmah nakon što je malo prizdravio. Meša se na to nije puno obazirao. Čim je mogao misliti vrati se sjećanju na svoju Fatimu i zaplaka. Pitao je hodžu ima li kakvih novih vijesti ali ovaj odgovori šuteći. Mujaga bješe neizlječiv slučaj. Hodža ga vrati njegovoj kući gdje je ne jedući gotovo ništa kopnio iz dana u dan. Uzalud su bili dolasci rodbine i komšija koji ga pokušaše tješiti da je takih slučajeva i prije bilo, da ima još dvije udane šćeri i unučad, da se okrene njima. Ništa nije pomagalo. Bila je njegova mezimica, njegovo srce iščupano. Mjesec i po nakon tog događaja klanjaše mu dženazu. Bilo je to baš na dan kad hodža objavi da će se Meša i tajanstvena žena kojoj mještani tek tad saznadoše ime uzeti. Pošto se svadba trebala provesti u Mešinom selu odgodiše je petnaestak dana zbog žalosti u kući \ulse hanume, Mujagine žene. Hodža koji o Meši poče da brine kao o svom sinu pozajmi mu nešto novca i otkupi njegovu staru očevu kuću da mladenci imaju gdje početi život. Meša se svemu nije posebno radovao. Nije uopšte. Ni on ni Sevda. Više su se odnosili jedno prema drugom kao zatvorenici koji su osuđeni da provedu ostatak života u istoj tamnici. Meša doduše na početku htjede da to sve odgodi da malo pričeka da i on prizdravi. Htjede da sazna koga ženi ali se nakon jednog razgovora s hodžom ipak odluči i oženi se. Svadba biješe skromna, bez svirke i veselja. Najbliže komšije i hodža Karić. Dok su je dovodili iz hodžina sela u Mešino iskupi se podosta svijeta da vide čudnu mladu za koju nisu ništa znali i svog još čudnijeg komšiju koji je ženio a da kako se pretpostavljalo takođe nije znao mnogo o njoj. Čuli su doduše varijantu koju im je ispričao Salihaga kad ih je doveo do hodže ali ona je bila štura i već se uveliko mnogo toga dodalo u šupljine koje su bile u toj njegovoj priči.

Zurili su u mladu dok je hodala pored efendijine žene koja je bješe opremila ko rođenu kćer. Blijeda i sitna u skupoj svili koračala je pored efendinice gledajući preda se. Pričalo se da nije bila za to da se uda ali da je hodža sve to sredio na svoj način. Jedva su čekali da počnu živjeti i da vide šta će izaći iz toga. Poslije uzbuđenja oko pada Bosne pod Austro-ugarsku upravo im je nešto ovakvo trebalo da ih drži u neizvjesnosti i popuni uobičajeno jednoličan život na selu. Mnogi bi dali mnogo toga da su mogli biti negdje u Mešinoj kući prvu noć nakon ženidbe kad su se razišli svatovi. Ne zbog onoga što je bilo uobičajeno za prvu  bračnu noć, već da čuju hoće li mlada progovoriti kao ljudsko biće i hoće li Meša pokušati išta da je upita o njenoj prošlosti o kojoj ni oni najčistiji u selu nisu mislili najsvjetlije. O tome je mislio i Meša dok je gledao kako sjedi preko puta  na sećiji zureći u fenjer. Kako je ozdravio sa njom je progovorio svega nekoliko riječi u hodžinoj kući. Bilo je to uglavnom kad bi se nudio da joj nešto pomogne u poslu. Tad bi ga pogledala nekakvim blagim pogledom kakav Meša prije nije bio ni zapazio. Inače uopšte nije više podsjećala na onu djevojku koju je Meša upoznao na sarajevskoj kuli. Bijaše nekako uznemirena, pogotovo kad ima hodža bješe predložio da se uzmu.

 Ona s početka nije pristajala a Meša se bez razmišljanja šutke slagao s hodžom i ne razmišljajući puno o tome. Prvo je hodža dugo nasamo razgovarao sa njom a onda sa njim. Poslije toga njih dvoje nisu izrekli ni riječi jedno drugom sve do te večeri kad ona dižući pogled sa fenjera zapita:

 Rekao ti je?

- Da!

- I ti si pristao?

- Jesam!

- Nije te briga što sam ti slagala, što nikad nisam ni imala muža, što će svijet saznati , što ćeš biti osramoćen?

- Kad je tebi svejedno zbog mene i meni je zbog tebe.

- A bi li me uzeo da nije što jest?

- Poslije Fatime, bi. Ja tu ne vidim ništa loše. Hodža je rekao da si čistija i časnija od mnogih begovskih kćeri .

- Ti u svemu slušaš hodžu?!

- Slušam hodžino znanje. Samo Bog zna u čemu je ljudsko dobro i ko je kome suđen. Htio sam umrijet za Fatimom a to je grijeh. Božija sudbina je Božija sudbina. Čovjek treba da je žali zbog njene boli ali nema pravo da sebi oduzima život koji nije njegov.

- I sad je voliš?

- Volim ono što sam gradio pod njenim imenom. Nju čak nisam ni poznavao!

- Hodža govori iz tebe!

- Govori hodžino znanje.

- Hoće li ti hodžino znanje pomoći kad svijet sazna da živiš s kurvom?

- Ti nisi kurva!

- Jesam i trebao si me ubiti ondje u Sarajevu a ne pustiti da bježim kad mi je Bog dao priliku da umrem časno ako već nisam živjela.

- Umiremo kako nam je suđeno a ti si časno živjela.

- Okle' ti znaš kako sam ja živjela?

- Zna hodža.

- Šta hodža zna! -Histerično uzviknu derući rukave od bluze. "Je li on bio tu kad se to desilo?"

- Nije ali mu je hodža Ahmić sve ispričao.

- A je li ti ispričao što sam pristala da se udam za tebe?

- Zbog moje bolesti, rekao ti je da mi treba ženska ruka i kućni mir i ja sam ti zahvalan zbog toga.

- Nisam se ja tebi smilovala, Ti i nisi bolestan samo si dobio živčani napad, htjela sam ti se osvetiti što si me poveo sa sobom. Što me nisi ostavio da umrem da me vuci pojedu u onoj planini kad već nisam umrla gdje sam bila naumila. Eto što sam pristala, eto...

… Tu se rasplaka i sjede ponovo na sećiju stavljajući glavu među koljena. Meša joj priđe. Isprva je samo gledaše a onda nesigurno poče da je miluje po glavi, na što se ona trznu.

-"Miluj kurvu! Miluj kurvu, tvoja je. Pristao si da živiš sa njom ti jadni glupi čovječe...!"

Nakon što opet pade po sećiji plačući Meša je prigrli. Stavi joj glavu na krilo i tiho poče:

- "Nemoj plakati, nemoj kriviti sebe za ono što nisi kriva. Grijeh je. Nisi ti kriva zbog svoje majke. Možda se i njoj desilo što i tebi. Nisi ništa mogla, Bog je tako dao a on će snositi grijehe. Možda već gori u džehenemu, Ubili ga Austro-ugarci kad su ulazili u grad. Ti si samo zarađivala svoj kruh. Nemoj se zbog toga osjećati krivom. Nisi znala da ste sami u kući. Nisu pralje kurve...A svijet neće lahko saznati. Ahmić priča da po Sarajevu misle da si poginula u borbama. Niko te nije vidio kad si izašla iz grada. Šutjećemo a svijet će zaboraviti... Ti si divno stvorenje... Pristala si za mene ovakvog. Ti si moje dobro u onome u čemu sam mislio da je sve loše. Nikad me ne bi htjela da se nisam razbolio, da nisam bio tamo kad sam mislio da sam trebao biti ovdje. Ni onako za Fatimu ne bi mogo ništa više učinit nego što su ostali. A i da je tu ne bi me htjela... Ko bi uzeo bolesna momka za čovjeka...

Ona podiže glavu i pogleda ga suznih očiju : "Mi smo stranci” reče mu.”Shvataš li da smo mi stranci a da je ovo što činimo život, život iz kojeg mogu da poteku drugi životi. Kako ćeš se ujutro probuditi kraj nekoga koga ne poznaješ? Kako?"

-"Sevdo. Ženo! Ja znam da sam bolestan i siromašan ali nisam ahmak u onoj mjeri kakvim me drugi drže i smatraju. Možda mi je odveć mladosti prošlo u maštanju no ponešto sam i naučio. Ljudi nikad nisu stranci. Znaju se samim tim što su ljudi kao što se i ovce nekada izmješaju iz dva tora i pasu zajedno bez obzira na to, mogu i ljudi. Sve je do čobana. A ako smo mi  uzeli nauk od našeg Pejgambera Muhameda, da mu se Bog smiluje i njemu i njegovoj čeljadi, onda je naš Gospodar Jedan i mi nismo stranci nego smo svi braća među sobom."

-"Hoćeš da kažeš da je i ona pogan što me obesčastila čovjek i da mi je brat”!

-"Ne govorim ti to. On je Kabil koji je ubio Habila, je si li ikada čula pripovjest o dvojici sinova Ademovih?"

-"Nikad mi niko ništa nije pričao. Čitav život od kada sam stasala u ženu pričaju mi da mi je majka kurva i da sam i ja kao i ona!"

-"Dobro. Ne prisjećaj se prošlosti kad nam je Allah podario budućnost.Ti ćeš učiti mene a ja ću učiti tebe. Što ne znamo pitaćemo onoga ko zna. Nemoj nam ovu prvu noć ostavljati kao gorku uspomenu. Hajde. Uzmi ebdest da klanjamo, da pomolimo od Boga zdravlje, rahatluk i berićet za ovaj naš brak. Zaboravi prošlost. Mi smo jedno drugom i prošlost i budućnost.”

000

… Mešina bolest se više ne ponovi a ne prenese se ni na njegovog Šemsu koji godinama izraste u stasita, lijepa i pametna mladića. O Fatimi ljudi iz obzira prema njenoj familiji nisu pričali mada se bješe čulo kako su je u nekom mjestu u Crnoj Gori udali za nakva vlaha i prekrstili u Timu. Čulo se takođe da joj je čovjek hajduk ubrzo nakon udaje poginuo a ona ostala sa svojim sinom. ..

…I je li to kraj?

-I jeste i nije!

-Je li istinita priča?

-I jeste i nije?”

-Kako i jeste i nije!? Možeš li mi išta reći određeno.

-Čuo sam je kao istinu.

-Znači da je istina!

-Mislim da mi ljudi nikad ne znamo šta je istina a šta laž. Odabiremo prema sopstvenoj  procjeni i znanju u skladu sa sopstvenim željama. Ni ipak svak ima neku svoju istinu i mislim da mu je treba ostaviti poštujući je. Moje je da napišem kako mi misao govori a onaj ko čita odabire šta da uzme a šta da ostavi. Mislim da pitanja upropašćuju snagu priče.Volio bih da me ne pitaš o njoj. Ona je nešto što je poteklo iz mene i ne želim da ga preispitujem. Postoje momenti kada čovjek ne želi da sumnja. Postoje stvari za koje vjerujemo da su dobre i ne provjeravajući jer svako provjeravanje baca sumnju a sumnjati u sve znači ostati bez snage. Da me neko pitao poput tebe u vrijeme kada sam ispisavao redove ovog kazivanja  ne znam da li bih ih ikada ispisao.Ja ne stremim tomu da ovladam ciljem. Cilj mi nije važan koliko shvatanja hoda ka njemu. Svi smo na svoj  način posebni i svačiju posebnost valja razumjeti, shvatiti i na određeni način poštovati. Moje želje svakako prevazilaze moje iskustvo i moje znanje. Ali ja ne gubim nadu. Za mene je nada sama po sebi plemenita i plemenit mi je i postupak kojim je slijedim.Kad ti kažem da sam ovu svoju priču čuo kao istinitu to ne znači da mi je neko ispričao. Ona se takva složila u meni, javila se kao rezultat mojih težnji da se u jednom teškom vremenu izborim za osmjeh, za nešto što me diže iznad površnosti koja nije zadovoljavala stremljenja mojih misli.Ja znam, svaka tvoja riječ koju mi kroz podsvjest ubacaš nije ništa do li eho sredine u kojoj živim. Pitaš me u želji da ti priznam da ne znam. Ali ja ti to neću priznati. Neću da se utopim u jednoličnost. Ne želim da budem zaleđena površina vode koju ni vjetar ni udar ne talasaju. Ja hoću da pođem  valom svojim za toplim južnim povjetarcem. Ja hoću da osmjehu koji mi je dat podarim mogućnost da pokaže bjelinu zuba koje skriva.Hoću i kad pokleknem, padam, da vjerujem da bez obzira na to i dalje postojii  put i u drugom pravcu, prema visinama. Ja sam čovjek, rekoh ti već, i hoću svoju puninu na čijem putu može da mi stoji samo sopstvena lijenost i ništa više. Put poražavanja lijenosti je trud i ja se trudim onako kako mislim da najviše mogu. Zato ne pitaj  me. Moje su misli u ovoj noći jake i neće se predati brojnošću nepoznanica koje tvoja pitanja otvaraju. Slušaj ako želiš, ako ne,onda me prepusti samome sebi da se suočavam sa svojim neznanjem s dosada stečenim znanjem!"

"Dobro, nisam htjela da budem naporna, to je moja znatiželja, oprosti! Mogu li čuti nastavak ako ga ima?

- Svemu ima nastavak. Bez obzira što tokovi stvari izgledaju kao krugovi to ipak nisu krugovi koji se ponavljaju, već kružne putanje koje se nastavljaju u novim krugovima uvijek za znak više obogaćene u odnosu na prošli krug.

-Znači li to da i prije ove priče ima priča?

-Svakako!

-I poslije ovog nastavka drugi nastavak?

-Svakako.

-Pa gdje onda tu smisao, kraj?

-Svaki početak je kraj nečega a svaki kraj početak drugoga. Između tih krajeva i početaka i postoji i ne postoji linija tako da sve možemo nazvati tokom a u svakom dijeliću toka znakovi su i početka i kraja.

-Možeš li mi to bolje objasniti?

-Svakako , ali ne bi li prije saslušala nastavak?

-Može…

DALJE