- U davnoj prošlosti vodio je važan put  od Jadranskog mora i Narone (Metkovića), dolinom Neretve preko Mostara (90 m) do Bijelog polja, odakle je skretao iz doline Neretve preko Podporima (452 m), sedla Porima (1.100 m), Hanskog polja ili Gornjeg Zjemlja (879 m), Bahtijevice (1.163 m), Lipeta (1.038 m), sela Kule Vlaha ( 950 m), Boračkog jezera (402 m), Boračkog polja – Boraka (900 m), sedla Vrabča (900 m), Podvrabča (855 m), doline Bijele do ušća, lijevom obalom Neretve do Konjica (276m), dolinom Trešanice, prevoja Ivana, dolinom Bosne do Singidunuma. O tom putu preko Prenja, u literaturi nalazimo razne podatke. Sudeći prema gradinama i gomilama može se zaključiti da je ovim pravcem prolazio put još u predistorijsko doba za vrijeme Ilira.

Miljokazi koji su ukazivali putnicima na cestu

- Rimska cesta od Narone (selo Vid kod Metkovića) išla je preko Dubrava i Nevesinjskog polja i na mjestu Velika poljana, kod Lipeta, izlazila na navedenu trasu.Tim pravcem bila je solidno građena Rimska cesta, čija se trasa i sada lijepo vidi od Lipeta do Vrabča. Miljokazi nađeni u Konjicu kod ušća Bijele – Polju – Borcima – Kuli – Maloj poljani kod Lipeta spominju rimske careve Augusta, Dacija, Tacita, i Filipa Augusta. Iz ovoga proizilazi da se izgradnji ovoga puta pristupilo u I vijeku, s izvršenom značajnijom rekonstrukcijom, u III vijeku naše ere.Ovaj put, kog su izradili Rimljani, bio je u srednjem vijeku u upotrebi kao najbliža veza iz Dubrovnika sa trgovačkim centrima u Bosni.
 

TURSKI PUT

- Od Lipeta do Konjica Rimska cesta i Turski put izgrađeni su skoro istom trasom (2, 169). Za vrijeme turske uprave, tu je bio živ saobraćaj između Sarajeva i Mostara. Koliko je ovaj put bio važan u srednjem vijeku, govori nam i njegov naziv: Mostarska džada, Veliki mostarski put ili Sarajevski put.

- U izvještaju Marmontova ađutanta, kapetana Leclerca, od avgusta 1806. godine, piše da su blatnjavi dijelovi na navedenom putu kaldrmisani. Kaldrmu bi bilo teško urediti za kolski saobraćaj. Kaldrma je široka svega 3 – 4 stope i pogodna je samo za promet sa tovarnim konjima. Prema narodnom predanju kaldrmu, koja se i danas mjestimično sačuvala uz Vrabač, Vlah i Lipeta, pravio je Omer – paša (1850/51) za prevlačenje topova prema Crnoj Gori. Širina kaldrme iznosi 2,5 m i tim drevnim putevima preko Prenja u davnoj prošlosti za vrijeme rimske i turske okupacije išle su karavane s natovarenom robom, od morski luka u unutrašnjost i iz unutrašnjosti ka moru. Prenos robe vršio se na tovarnim, a prenos putnika na jahaćim konjima.

- Nakon uvođenja reforme Muhameda II (1808–1839 ) počela se i u Bosni i Hercegovini posvećivati veća briga saobraćaju. 1842. godine počeo je da se uvodi redovan poštanski saobraćaj. Godine 1863. predana je prometu prva brzojavna linija Sarajevo–Carigrad, a zatim Sarajevo–Metkovići.

- Godine 1864. puštena je u promet bolja i važnija cesta od Broda do Sarajeva. Godine 1868. puštena je u promet tada moderna nova cesta Sarajevo – Mostar, koja je od Konjica skrenula prema zapadu dolinom Neretve preko Jablanice i Bijelog polja za Mostar.Tako je stara Mostarska džada od Konjica preko Boračkog jezera, Prenja i Porima za Mostar, izgubila svoj značaj.

OSIGURANJE PUTA I KARAULE

- Na relaciji puta preko Prenja, sem surovosti klimatskih nepogoda u šumama, pećinama i klancima, bila su pogodna mjesta za pljačkaške akcije razbojničkih i hajdučkih družina.  To je ugrožavalo sigurnost putničkog i robnog prometa. Još su Rimljani na Gornjem Zijemlju, Lipetama i Konjicu imali utvrđenja za osiguranje saobraćaja i zaštitu putnika na ovom putu.U srednjem vijeku, sem utvrđenja, duž puta su bili smješteni gradovi: Vrabač, Bijela i Biograd.

Ostaci mostarske džade iznad Kule

- U turusko doba duž puta izrađene su karaule, sa zadatkom da štite putnike. Karaule su smještene na kotama, klancima i mjestima, koja su najpogodnija za napadača i najopasnija za putnika. Udaljenost jedne od druge karaule zavisila je od ugroženosti puta. od Mostara preko Prenja do Konjica, na dužini od oko 50 km, osiguranje puta bilo je na 9 mjesta.
 - Karaula na Porimu smještena je na planinskom sedlu na 1.050 m nadmorske visine, gdje se put između Prenja i Veleža spušta u Bijelo polje. To mjesto i danas zovu Karaula. Nedaleko od Karaule na Rujištima ima planinarski dom.
 - Karaula na Bahtijevici bila je na visini od 1.143 m i postojala je do 1878. godine.
 - Kula i karaula Lipeta su najznačajniji objekat za osiguranje puta preko Prenja, od Mostara do Konjica. Ova kula i karaula smještene su na obronku Prenja (Crna Gora), na nadmorskoj visini od 1.038m na mjestu gdje se sastaju putevi iz Konjica, Mostara, Nevesinja i Glavatičeva. Tu se nalaze ruševine kule sa zidovima i komadićima rimskog crijepa. Kulu je podigao Ibrahim-aga, Ćuprilićev ćehaja iz Mostara, u prvoj polovini XVII vijeka. Opisao ju je i Evlija Čelebija 1664. godine to je vrijeme kad se pojavljuju hajdučke družine i kad Turci počinju više osiguravati puteve. Kula je imala 5 katova i 50 soba za   momke, kod kule je bio bunar za vodu.

- Karaula na Vlahu, kod sela Kule, bila je karaula. Karaula je postojala u 1871. godini, pa se tako i danas zove lokalitet.
- Karaula na Borcima kod današnje zgrade Zadružnog doma.

- Karaula na Vrabču, Blau spominje 1861. godine kao već napuštenu. S ove karaule pruža se divan pogled na dolinu Bijele i Konjic. U XV vijeku tu je bila carinarnica Sandalja Hranića i herceg-Šćepana Vukčića. U blizini carinarnice su ruševine srednjovjekovnog grada Vrabča. U tursko doba  tu se pominje i hajdučka družina harambaše Staniše.

- Osnivanje ovih karaula pada u XVII vijek, kad je u ovome području hajdukovao Mijat Tomić, u čijim se pjesmama spominje i Lipeta. Narodno predanje kaže da je Mijat Tomić pored puta prostirao kabanicu na koju bi svaki putnik morao ostaviti izvjesnu sumu novca. Početkom XVIII vijeka osniva se kapetanija u Mostaru, s ciljem da obezbjeđuje putnike na putevima od razbojnika i hajduka. Godine 1835. ta služba prelazi na redovnu vojsku.
Od vremena Sulejmana Veličanstvenog upotrebljava se i specijalan način osiguravanja puta;  u klancima i na opasnim mjestima naseljavani su kršćani, koji su bili zaduženi za sigurnost putnika. Oni su bili oslobođeni od poreza. Na uzvišenju pored puta bila je slamnata koliba u kojoj je stalno dežurao čovjek. Kada bi opazio putnika udario bi u bubanj i tako bi putnik saznao da ga je straža opazila. Ako bi primjetio razbojnika, neprekidno bi udarajući u bubanj alarmirao okolicu. Tako se oko karaule na Borcima i Kuli nalazi stanovništvo kršćanske vjere, pa se može zaključiti da se takvo osiguranje primjenjivalo i na navedenoj relaciji  puta preko Prenja.

SMJEŠTAJ I OBJEKTI NA PUTEVIMA

 U doba primitivnog saobraćaja  građena su na važnim drumovima primitivna skloništa za odmor i prenoćište putnika. Na Rimskim cestama skloništa se zvahu diverzariji. Uz diversarijum bio je dućan, staja, sklonište ili ambar, kovačnica za popravak kola i potkivanje konja. Nakon pada Rimskog Carstva zapuštene su i rimske ceste.

U doba bosanskih kraljeva sav uvoz robe usmjeren je prema Dubrovniku. Ljudi su putovali s karavanima i noćivali pod vedrim nebom. U Konjicu i na Vrabču bila su skloništa. Okupacijom Bosne od strane Turaka podizani su hanovi i karavan-saraji. Hanovi su služili za prenoćište putnika kiridžija i njihovih karavana, ali u njima se trgovalo 1)

Dakle, počev od 1462. godine do prvih decenija XVIII vijeka nema skoro nijednog značajnijeg mjesta bez hana. Idući iz Mostara preko Prenja prema Sarajevu, na tom putu u Bijelo polju podigao je jedan karavansaraj Karadžozbeg prije 1570. godine.

- Prvi han bio je u Potocima, a zatim u Potporimu.

- Abazin han nalazio se u Gornjem Zijemlju.To je bila i poštanska stanica. Cijelo polje Gornjeg Zijemlja zove se Hansko polje. Ovaj han radio je do 1878. godine.
 
- Jedan han je bio na Bahtijevici.
 
- Alajbegovića han je na mjestu Hanina u selu Kuli. Tu je, osim hana, bila i jedna kula i nekoliko stambenih zgrada. Po toj kuli naselje je dobilo ime. Izgleda da je han zajedno sa kulom nastradao za vrijeme borbi 1850. godine.

  - Selo Borci su bili drugi konak idući od Sarajeva u Mostar i Nevesinje. Na ovome važnom mjestu prije maja 1612. godine sagradio je karavansaraj hadži Balija, sin Mehmedov. Taj han se spominje 1878. godine.U blizini današnjeg doma na Borcima bio je Hadžovića han dugačak oko 30 aršina. Tu su 1850. godine izginuli mnogi Mostarci, koji su pod vođstvom Ibrahima Pijulije borili se protiv redovne carske vojske, koju je doveo u Bosnu Omer – paša. Tu je bio i Šarića i Agića han.

  - Svratište na Vrabču u XV vijeku pripadalo je Sandalju Hraniću. Han u zaseoku Podvrabač postojao je XIX vijeku ali je tad prestao sa radom.

  - Hadžihuseinovića han, polje – Bijela, kod Konjica postojao je u XIX vijeku, nalazio se kod mosta na lijevoj obali Bijele.

  - Konjic se pominje prvi put 16 juna 1382. godine. Godine 1418. u Konjicu je bilo veliko svratište, u koje se moglo smjestiti 337 konja ili toliko tovara soli sa kiridžijama. Prema jednom ugovoru, sačuvanom u Dubrovačkom arhivu, 1418. godine karavana sa 337 tovara soli odsjela je u Konjicu u kući bosanskog kralja.Godine 1449. Dubrovčanin Milašin Đurošević tužio je Radića Paštrovića, vlastelina Herceg – Šćepana, i njegovu ženu Jelenu kako su poslali svoje ljude da mu ukradu dvije peče tekstila iz kuće (svratišta) patarena Obizena, u Neretvi pod Biogradom. Dubrovačke karavane često su robu dopremale do Vrabča i Konjica. Tako su u Vrabču i Konjicu postojala svratišta, gdje se mogao smjestiti veći broj ljudi i konja. Prostorije su bile velike mogle su odjedanput primiti 337 konja, sa tovarom soli i velikim brojem kiridžija. Godine 1570. mostarski dobrotvor Karadžozbeg sagradio je han u Konjicu.

- Quiclet je 24. i 25. marta 1658. godine noćio u Konjicu u jednom hanu ili karavansaraju, za koji kaže da je sličan nekoj od pokretnih tržnica u Francuskoj ili nekoj konjušnici ili stražari. Po sredini su drveni stubovi gdje se vežu konji. Po dužini je vrsta podignute podnice, gdje ima malih odžačića. Tu handžija stavlja drva da se grijemo za naš novac, ali ne bi naplaćivao prenoćište jer je to zadužbina. Naša postelja napravljena je između dva odžaka pomoću vlastitih stručnjaka, prostirku i pokrivač nosi putnik. Ako nećete ležati na daskama, nema drugog smještaja. Konji leže usred hana i vrše svoje potrebe. Od njih vas ništa ne luči. Tu su gospodar, sluga i konj zajedno. Ljudi leže na podnici. Ovi podaci pružaju opis jednog hana u XVII vijeku. U hanu je osigurano prenoćište za ljude i konje. Hrana se dobiva po narudžbi i za novac. Hanom upravlja handžija.

- Evlija Čelebija 1664. godine spominje dva hana u Konjicu, jedan s desne, a drugi na lijevoj obali Neretve.

U XIX vijeku u Konjicu se nalazilo nekoliko hanova. Na desnoj obali Neretve kod kamenog mosta nalazio se Bektaševića han, porušen u XX vijeku. Na Suvom dolu bio je Mušančića han. U Konjicu su bili još slijedeći hanovi: Šuplji han, Jurića han, čija zgrada i sada postoji, Golubovića han na prostoru franjevačkog samostana, Bubalov han na lijevoj obali Neretve, Ljubušića han, Alagića i Džumhurov han.

Za vrijeme turske uprave hanovi su bili jedna forma ugostiteljskih objekata, za zadovoljavanje osnovnih potreba. To su bile zgrade sa stajom za konje, prostorijom za putnike i prostorijom za handžiju. Hanovi su smještani na udaljenosti od 4 sata hoda.

1) Hanska zgrada bila je prizemna s osnovom pravougaonika, visokim zidovima 2 – 2, 5 m. zidovi su od kamena, pokrov je na četri vode, vrata su velika na sredini tako da može proći konj sa tovarom. Na zidu je po koji mali prikaz, na krovu badža. Unutra je jedno ili dva ognjišta, gdje se vatra loži zimi da se putnik ogrije i osuši odjeću. Tu je i po koja klupa, gdje je putnik spavao. U hanovima uz putnike bili su i konji. U tim hanovima, gdje su ljudi i konji smješteni, nije bilo nikakvog namještaja. Bilo je hanova sa odvojenom sobom i sobom na spratu u kojoj je sjedio handžija i noćivali bogati putnici. U toj sobi od XVII vijeka bilo je i ognjište. Tako se čovjek i postepeno odvajao od životinje. Takvi hanovi  su imali nešto prostirske, po koja hasura, ponjava, slamnjača, minder i po koji jastuk. Sobe za bogate goste bile su bolje opremljene sa ćilimima, serdžadom i minderom. Tek od 1878. godine po hanovima  se pojavljuju kreveti, stolovi i stolice. Suđe za vodu bilo je drveno, zemljano i bakreno. Drvena čaša, zemljani bardak, bakreni ibrik, drvene i gvozdene kove. U ibriku se pekla kafa od 1592. godine. Za rasvjetu su služile svijeće – lojanice. Pred hanom je bila sofa, gdje bi se prolaznici odmarali. Pod natkrivenom strehom su se vezali konji. Neki hanovi imali su odjeljenu štalu. Hanovi su imali sijeno u plastovima i hambar za zob. Zob se mjerila varićakom a sijeno okom i kantarom. Hanovi uz puteve služili su putnicima za kraći odmor ili jedan konak. jedino u slučaju, ako je putnika spriječila bolest, nevrijeme ili hajdučka družina, mogao je ostati više dana. Trgovački hanovi bili su u trgovačkim centrima, gdje su se trgovci zadržavali po nekoliko dana. neki trgovci su stalno stanovali u hanu.
-Dobrotvori su podizali hanove i karavansaraje. Osnivanje hanova i karavansaraja bilo je za putnike, a ne za bogaćenje. Te zgrade bile su uvakufljene da putnik u njima nađe za sebe isvoj karavan jeftin ili besplatan konak.
- Musafirhana je dobrotvorna ustanova u kojoj je putnik besplatno imao konak i hranu za sebe i svoga konja za tri dana. Te ustanove osnivali su bogatiji ljudi i zavještavali ih vakufu. Han je tečevna zgrada, a karavansaraj humanitarna ( 20, 29 ). Najstariji dokumentarni han spominje se 1462. godine.

 Preuzeto iz knjige:
 BITKA ZA RANJENIKE NA NERETVI
 Kulturnohistorijski spomenici i centri za rekreaciju
 dr.Ljubo J. Mihić(str. 11-16)