Bismi'lllâh

Dok čovjek živi, on plete posvema nevidljivu mrežu svojih odnosa: s Bogom, čak i kad Ga ne zna; sa Svijetom, čak i kad mu se suprotstavlja; sa ostatkom Vasione, čak i kad je, umjesto bar u liku nesavršena oblutka svoje vlastite sudbine, vidi tek kao nesavršen fragment.

Kad umre, onda tog čovjeka svako ima za se. Bog ponajviše. Zapravo, On isključivo, ali, Dobrohotan kakav jest, Alllâh ostavlja ljudima i stvarima sjećanje na nj – u njihov nepovredivi, individualni, posjed. Otud i moje pravo da imam svoga Kasima. I da o njemu govorim sasma izbliza.

Slika prva: soba, koju smo zvali Ćošak, s pogledom na bašće, s jedne, i na Neretvu, s druge strane. Rijeku, strčalu, brzacima, odozgo, s Glavatičeva, gdje se Kasim, u zvuku njenih ledenih voda, i u odsjaju njene zelene ljepote, rodio na porodičnom imanju, dvadeset i peti oktobra, tisuću devetsto trideset i sedme.

U našem noćnom disanju, dah zajedničkog, dalekog, i dubokog, intelektualnog naslijedja Proha (kasnije Prohića), čije stotine knjiga, vlastitih, i onih, poput Ibn Sinâovih i Ibn Farâbievih, čame, zaboravljene, u tminama Gazi-Husrev-begove biblioteke (i po privatnim policama ko zna još kojeg uzurpatora naše ostavštine).

Dolje, pod samim prozorom, magaza, po svu godinu mirišuć na jabuke. U avliji, uvijek u bijelo okrečeni, prkoseći Prolaznosti, ostaci zidova nečijeg doma, bombardiranog u II. svjetskom ratu, baš kao i čaršijska kuća Prohića, unutra sva izvezena (pričala bi moja mama) konjičkom rezbarijom. Iz tog bijelog prkosa, eno, ko da i sad vidim, pomalja se grmlje ruže-muhammedijje, od čijih bi latica Májka, Kasimova mati a moja dajinica, pravila slatko.

Te ruševine i taj sasma poseban miris i okus ruže, simbola sâme Metafizike, ostali su zauvijek biti mojim prvim povijesnim i estetskim Akropolisom, mojim prvim čúlom života koji neumitno teče...

... no nije priča o meni. U Ćošku, na zidu, visio je (Mešin) "kudret sat, nezaustavljivi hod sudbine"[1]. Možda je Kasim (koji bi, kad bi kuća bila prenapućena gostima,  spavao na sećiji, a ja i njegova mladja sestra na dušeku), još u tom danonoćnom ukucavanju Vremena u nas ćutio Novalis-ovsku "filozofiju kao nostalgiju", koja čini - da se posvuda osjećamo doma. Meni je taj tik-tak mjere s kojom nas je Bog stvorio već tad postajao jedinom vjernom glazbom u samoći-kao-sudbini...>>>

Ljubaznošću autora eseja, književnice Melike Salihbeg Bosnawi, preuzeto sa: www.bosnawi.ba.