UZ JUTARNJU KAHVU

Subota 10.2.2007.g.

Jutros kiši. Magla. Iako je februar, meni mirise na jesen. Miriše mi i na moju Župu.  Iako već deset godina radim svaku subotu ne mogu se otet utisku da je ovo ipak, neradni dan. Jednostavno se osjećam, ono , malo polijeno a i poumorno pa nije čudno što mi misli lete u mjesto i doba kad je bilo manje sekirancije, manje razmišljanja a više jednostavnog življenja.

 Prozor mi je okrenut ka Vrapču. Prvu kafu popio sam gledajući u maglu koja ga je obavila. Izgledao mi je nekao daleko i nestvarno, baš kao i uspomene koje se rađaju  kad se mislima zaputim ka rodnom kraju.

Oslobodih se da zapišem nekoliko stihova:

Razgonim  željom maglu na Vrapču

Krade mi nebo mog rodnog mjesta

Skriva mi mladost što evo nesta

Čim uspomene iz mene šapću

Kročit ću odmah iz ovih stopa

U topla njedra župske doline

Smiriti srce što muklo tuče

Dok još je ima

I u njoj mjesta

Za moje sutra

I moje juče

Gore je kamen

Kojem sam prve ljubavi  rek'o

Gore je streha

I pod njom pendžer

Gdje sam te ček'o

Gdje sam te ček'o

Otišao davno iz njenih sam polja

Sanjajući zvijezde ganjao sjene

Vidjeh se čitav gledajući spolja

Al iznutra - samo pola mene

Pomislih kako u čovjeku ima srca i kako se premalo borimo da ga zadržimo, odbranimo od zahtjeva vremena. Kako se u sveopćoj igri «žmure» zažmuri i na sopstveno srce.  Često mi se dok razgovaram sa ljudima o svakodnevnim prilikama, problemima i preprekama vraćaju riječi hazreti Alija u smislu da nema  lošeg zakona koji dobar sudija ne može popraviti niti dobrog kojeg loš ne može upropastiti.

Sve se svodi na čovjeka?

Na pitanje koliko je čovjek zaista čovjek?

Koliko mi danas uopšte shvatamo, šta bi to trebao biti čovjek?

Ne znam   koliko je primjereno, al razmišljajuć o društvu i situaciji danas, pade mi na um jedan poduži VIC pa  ga evo prenosim u nadi da čitaocima neće zasmetati malo «nereligijske» retorike koju sadrži u sebi:

Državna uprava