Tako je
i sa snijegom. Njegov
kalendar je podređen sasvim
drugim obrascima od ovih
naših. To što smo mi navikli
na jedno a dešava se drugo
sasvim je normalan stvar.
Pripremajući se za današnju
hutbu pročitah jedan hadis
koji kaže da nepravda
učinjena siročetu protrese
cijeli univerzum i ne
reflektuje se samo na
duhovnom nego i vanjskom
planu pojava koje nas
okružuju. Ako kroz tu prizmu
budemo posmatrali događaje
oko nas ne treba nas onda
ništa čudit.
Al da
se vratim snijegu.
Naš je.
Valja mu posvetit koju
riječ.
Zavirio
sam u enciklopediju. I djeca
znaju šta je snijeg al fino
je kad to neko opiše pa mogu
da koristim najdražu opciju
u kompjuterskim programima
"kopiraj-zalijepi".
I vako
vele:
Snijeg
je kristal smrznute vode, a
i mineral. Nastaje i pada
tijekom vrlo hladnih
temperatura, kao i mraz,
inje i poledica. Mnogi misle
da je snježna pahulja
najmanji djelić snijega, no
pogleda li se pažljivije
uočava se da je pahulja
ustvari nakupina većeg ili
manjeg broja snježnih
kristala različitog oblika,
najčešće šesterokutnog tj.
heksagonalnog oblika.
Tijekom padanja iz oblaka
prema tlu, kristalići se
međusobno sudaraju, spajaju,
razbijaju, djelomično tope
ili spajaju s kišnim kapima
pa to sve utječe na konačan
oblik snježne pahuljice. Iz
tog razloga je snijeg koji
pada najčešće nepravilnog
oblika. Između kristala i
pahuljica nalaze se praznine
ispunjene zrakom. Kad snijeg
padne na tlo, zrak ostaje
zarobljen između kristala,
pa se zato čuje zvuk kad
gazimo po netaknutom
snijegu. Zvuk ovisi o
temperaturi, ali i o
strukturi snijega. Tada
dolazi do loma ledenih
kristala kroz koje onda
izlazi zrak.
Bijela boja snijega
Vidljiva sunčeva svjetlost
je bijele boje. Većina
stvari u prirodi upijaju dio
sunčeve svjetlosti koja im
daje njihovu boju. Snijeg,
međutim, odbija (reflektira)
većinu sunčevog svjetla. S
obzirom na to da snijeg ima
puno malih kristala, sunčeva
svjetlost se uspješno
odbija, poput malih
zrcalčića.
Čisti snijeg je zasigurno
jestiv. U gradskim
područjima snijeg može biti
zagađen pa se ne bi trebao
jesti, no ni tada vjerojatno
ne bi imao većih posljedica
za zdravlje onih koji ga
jedu. Ponekad snijeg može
sadržavati alge koje mu daju
crvenkastu boju. Taj snijeg
je jestiv, a oni koji su ga
probali čak kažu da ima
dobar okus.
Snijeg me podsjeti i na
djelo friškog nobelovca
Orhana Pamuka . Njegov ROMAN
"SNIJEG"
Pamukov roman «Snijeg»
objavljen je 2002. godine.
To je njegov jedini
politički roman, ali ujedno
i knjiga o kojoj se u
Turskoj najviše govorilo.
Progovarajući o turskom
političkom životu
devedesetih godina prošloga
stoljeća, Pamuk u «Snijegu»
zapravo obuhvaća cjelokupan
proces modernizacije turske
države. Za ovaj je roman
Orhan Pamuk nagrađen
Nobelovom nagradom za
književnost 2006.
Glavni junak romana, pjesnik
Ka, vraća se 1992. godine u
Tursku nakon
dvanaestogodišnjega
političkog progonstva u
Njemačkoj te kreće put Karsa,
siromašnoga grada
zadivljujuće bogate
povijesti, smještenog na
tursko-armenskoj granici.
Tijekom tri hladna zimska
dana, pod snijegom zbog
kojega je Kars odsječen od
svijeta, Ka u ulozi novinara
upoznaje taj lijepi, tužni
grad i njegove nesretne i
siromašne stanovnike. U
Karsu živi i Svila, Kaova
zanosna prijateljica iz
mladosti, netom rastavljena,
nikad zaboravljena. I dok Ka
hrli k Svili u očajničkoj
potrazi za ljubavlju - ili
bar supružnicom - koju ona
utjelovljuje, nadnaravna
ljepota grada i snijega koji
nad njim ne prestaje padati
potiče ga na pisanje:
tijekom tri dana sastavlja
cijelu zbirku pjesama, a
kako je uvjeren da mu te
pjesme odnekuda "dolaze",
nalazi snage da nakon mnogih
godina beznađa i samovanja
ponovno povjeruje u "Allaha
osamljenih", u ljubav i
ostvarivost životne sreće...
Za ovaj je roman Orhan Pamuk
nagrađen Nobelovom nagradom
za književnost 2006.
Orhan Pamuk, rođen u
Istanbulu 1952.,
najistaknutiji je suvremeni
turski romanopisac, autor
sedam romana, a djela su mu
prevedena na više od
dvadeset jezika. «Bijeli
zamak» (1985.), njegov treći
roman, dobio je
Independentovu nagradu za
stranu književnost i time mu
otvorio put k međunarodnoj
afirmaciji. Uslijedili su
«Crna knjiga» (1990.) i
«Novi život» (1994.),
najveći turski bestseler do
tada, no roman «Zovem se
Crvena» (1998.) uskoro ga je
nadmašio, priskrbivši mu
2003. i uglednu književnu
nagradu IMPAC Dublin. Pamuk
je potom objavio roman
«Snijeg» (2002.) te
«Istanbul: grad, sjećanja»
(2003.).