Vidljiva sunčeva svjetlost je bijele boje. Većina stvari u prirodi upijaju dio sunčeve svjetlosti koja im daje njihovu boju. Snijeg, međutim, odbija (reflektira) većinu sunčevog svjetla. S obzirom na to da snijeg ima puno malih kristala, sunčeva svjetlost se uspješno odbija, poput malih zrcalčića.


Čisti snijeg je zasigurno jestiv. U gradskim područjima snijeg može biti zagađen pa se ne bi trebao jesti, no ni tada vjerojatno ne bi imao većih posljedica za zdravlje onih koji ga jedu. Ponekad snijeg može sadržavati alge koje mu daju crvenkastu boju. Taj snijeg je jestiv, a oni koji su ga probali čak kažu da ima dobar okus.


Snijeg me podsjeti i na djelo friškog nobelovca Orhana Pamuka . Njegov ROMAN "SNIJEG"

Pamukov roman «Snijeg» objavljen je 2002. godine. To je njegov jedini politički roman, ali ujedno i knjiga o kojoj se u Turskoj najviše govorilo. Progovarajući o turskom političkom životu devedesetih godina prošloga stoljeća, Pamuk u «Snijegu» zapravo obuhvaća cjelokupan proces modernizacije turske države. Za ovaj je roman Orhan Pamuk nagrađen Nobelovom nagradom za književnost 2006.

Glavni junak romana, pjesnik Ka, vraća se 1992. godine u Tursku nakon dvanaestogodišnjega političkog progonstva u Njemačkoj te kreće put Karsa, siromašnoga grada zadivljujuće bogate povijesti, smještenog na tursko-armenskoj granici. Tijekom tri hladna zimska dana, pod snijegom zbog kojega je Kars odsječen od svijeta, Ka u ulozi novinara upoznaje taj lijepi, tužni grad i njegove nesretne i siromašne stanovnike. U Karsu živi i Svila, Kaova zanosna prijateljica iz mladosti, netom rastavljena, nikad zaboravljena. I dok Ka hrli k Svili u očajničkoj potrazi za ljubavlju - ili bar supružnicom - koju ona utjelovljuje, nadnaravna ljepota grada i snijega koji nad njim ne prestaje padati potiče ga na pisanje: tijekom tri dana sastavlja cijelu zbirku pjesama, a kako je uvjeren da mu te pjesme odnekuda "dolaze", nalazi snage da nakon mnogih godina beznađa i samovanja ponovno povjeruje u "Allaha osamljenih", u ljubav i ostvarivost životne sreće...

Za ovaj je roman Orhan Pamuk nagrađen Nobelovom nagradom za književnost 2006.

Orhan Pamuk, rođen u Istanbulu 1952., najistaknutiji je suvremeni turski romanopisac, autor sedam romana, a djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika. «Bijeli zamak» (1985.), njegov treći roman, dobio je Independentovu nagradu za stranu književnost i time mu otvorio put k međunarodnoj afirmaciji. Uslijedili su «Crna knjiga» (1990.) i «Novi život» (1994.), najveći turski bestseler do tada, no roman «Zovem se Crvena» (1998.) uskoro ga je nadmašio, priskrbivši mu 2003. i uglednu književnu nagradu IMPAC Dublin. Pamuk je potom objavio roman «Snijeg» (2002.) te «Istanbul: grad, sjećanja» (2003.).